Knut Veliki

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Knut Veliki (Canute the Great, oko 995, - 1035.), danski i engleski kralj

Nakon smrti svog oca Svena 1014. godine sa engleskim kraljevima Ethelredom II Nespremnim i njegovim nasljednikom Edmundom II Željeznobokim vodio do godine 1016. ratove sa promjenjivom srećom, a koji su završili sklapanjem mira u Alneyu 1016. prema kojem je Engleska podijeljena na način da je Knutu pripala polovica Engleske sjeverno od rijeke Temze, a Edmundu II Željeznobokom pripao je južni dio. Kako je ubrzo nakon toga iste godine 1016. Edmund II Željeznoboki umro Knut je preuzeo kontrolu nad cjelokupnom Engleskom, te postao engleski kralj. Po smrti brata Haralda postao i kraljem Danske (1018.).

U pokorenoj Engleskoj vladao umjereno, kraljevstvo podijelio na manje grofovije. Nije provodio čistke u Crkvi, te je bio dobročinitelj za više engleskih samostana. Nije se otuđio od anglosaskog okruženja već je nastojao biti vladar svih svojih podanika. London je učinio svojim vojnim i upravnim sjedištem.

Povezavši se 1027. sa njemačkim carem Konradom II u savez protiv Poljske, dobio je od njega feudalnu marku Schleswig. Godine 1028. osvojio Norvešku, a 1031. prisilio i Škotsku na pokornost.

Na engleskom prijestolju naslijedio ga je sin Harold, a na danskom sin Hartaknut.