Dante Alighieri

Izvor: Wikipedija

Dante Alighieri

Dante Alighieri (Firenca 1265 - Ravenna, noć 13./14. rujna 1321), talijanski pjesnik.

Njegova osobna izjava u djelu «Paradiso» (xxii, 112 –117) da je rođen kad je sunce bilo u Blizancima, ukazuje na datum rođenja između 18. svibnja i 17. lipnja.

Sadržaj

1 Životopis
2 Stvaralaštvo
3 Ljupki novi stil (il dolce stil nuovo)
4 Djela
5 Vanjske poveznice

[uredi] Životopis

Dante je sin Alighiera di Bellinciona Alighierija koji je pripadao drevnoj ali i dekadentnoj gvelfskoj obitelji i njegove prve žene, Belle, koja je bila kćerka Duranta di Scolaia Abatija, koji bio gibelinska vlastela. Nekoliko mjeseci po Danteovom rođenju, pobjedom Charlesa od Anjou nad kraljem Manfredom od Beneventa (26. veljače 1266. godine) završava se razdoblje carstva u Italiji, Napulj postaje francuski i osigurava se prevlast gvelfskoj struji u Toskani. Zbog toga Dante odrasta u duhu fjorentinske demokracije. Drži se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj iz retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke te ujedno poznat i kao autor djela Tesoro koje je predstavljalo ukupno enciklopedijsko znanje onoga vremena.

U službi gradske općine se borio kao konjanički glasnik kod Campaldina (11. lipnja 1289.), kada je gvelfska liga, na čijem je čelu bila Firenca, pobijedila gibeline. U političkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine. Već tada je 1294. Dante bio napisao svoje prvo djelo, Novi život,nadahnuto ljubavlju prema Beatrice Portinari, a posvećeno je firentinskom pjesniku Cavalcantiju, kojeg i sam Dante naziva svojim prvim prijateljem.

Početkom 1300. godine, papom je proglašen Bonificij VIII. Političke prilike u Firenci su bile katastrofalne, jer se vladajuća gvelfska stranka podijelila u dvije struje, poznate kao Bijeli i Crni, gdje su se Bijeli više zalagali za ustav i građanska prava a Crni, uglavnom imućniji i vlastela, davali potporu papi koji je nastojao zaustaviti demokratske procese u Toskani. Vrhunac sukoba se dogodio 1. svibnja kada je došlo do krvavog sukoba predstavnika ove dvije struje. Dana 7. svibnja Dante odlazi na diplomatsku službu u San Geminagno. Poslije svog povratka biva izabran za jednog od šest gradskih priora. Kao pristaša Bijelih, Dante s drugim priorima uspostavlja mjere protiv papine dominacije u gradu i kažnjava vođe obje struje te dopušta odbjeglim pristašama Bijelih povratak u Firencu. Kao odgovor na ove mjere papa šalje francuskog princa Charlesa od Valiosa s trupama u Firencu, koji ulazi u grad 1. studenog i vraća Crne na vlast. Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.), Dante je osuđen na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je i lomačom, ukoliko se zatekne na teritoriju općine.

Nekoliko godina prije progonstva, Dante se oženio Gemmom di Manetto Donati, rođakinjom svojeg najžešćeg protivnika Corsa Donatija i imao je četvero djece. Nakon progonstva, nikad više nije vidio svoju ženu. Sinovi Pietro i Jacopo i jedna kćerka Beatrice su mu se kasnije pridružili. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha, Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u rodni grad. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne zaštitnike pokušavajući privući njihovu pozornost protiv pape, a sa smrću cara Henrika VII. izgubio je sve izglede da bi neka spoljašnja intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci. Razočaran je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka, i sve se više udaljavao od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više "svoja vlastita stranka".

Od 1317. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana pred smrt drži u Veroni na latinskom raspravu Rasprava o vodi i zemlji.

Putujući u Veneciju 1321. se razbolio i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti poziva drugog velikog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanstvene komedije koja se ispočetka nazivala samo Commedia da bi ju sam Boccaccio kasnije nazvao božanstvenom. Ovo remek-djelo istočne civilizacije i kulture prvi put je tiskano pod nazivom La Divina Commedia 1555. godine.

[uredi] Stvaralaštvo

Prvo Danteovo pjesničko djelo Novi život (Vita nova) (pisano 1292.-1293.) nadahnuto je ljubavlju prema Beatrice Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaralaštvu. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole "dolce stil nuovo", (dražesni/ljupki novi stil) Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola - blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti "Beato, o anima bella, chi te vede") ona postaje i mistični vođa ljudske duše i boga. Djelo Vita nova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima po svojoj moralno - filozofskoj koncepciji i originalnoj konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije.

Filozofsko djelo Gozba (Convivio), pisano u izgnanstvu, bilo je zamišljeno kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i ovako fragmentirano daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. U prvobitnoj zamisli enciklopedijski pregled dotadašnje znanosti i filozofski komentar kanconama nadahnutim "ljubavlju i vrlinom" Convivio je zapravo pohvala narodnom jeziku (novo svjetlo: novo sunce) i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda.

O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih narječja pronađe ono što je zajedničko, takav lingvistički tip koji bi harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, da jedinstven narodni jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog, izjasnio se u latinskom spisu De vulgari eloquentia.

U latinskom traktatu Monarchia zalaže se za monarhistički oblik političkog uređenja, ističući uzajamnu neovisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve.

Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanstvene komedije, ono je samo nagovještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentare bilo "vječna glazba", "široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci", "sustav moralnih istina" i "glas nakon deset stoljeća šutnje" zamišljeno je nakon Beatricine smrti, započeto 1307. (neki drže i 1313.), a dovršeno iste godine kada Dante umire (1321.). Komedija se sastoji od tri dijela Pakao, Čistilište i Raj (Inferno, Purgatorio, Paradiso) i obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi srednjovjekovne vizije nadgrobnog života dana je monumentalna slika jedne epohe s njenim socijalnim, političkim i moralnim težnjama. Iako je slijedio načela skolastičke, formalističke poetike, Dante je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim snažnim osjećajima sadrži "povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Iskreno tendenciozan, Dante razotkriva ljudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni crkvu ni njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitoloških i historijskih ličnosti, no najživlji su mu likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svoga burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i principe, Firentinac i sam "rodom ali ne po običajima" Dante je usprkos dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. U poetskoj viziji Komedije savladana je prolaznost vremena, ostvareno jedinstvo Zemlje i nadgrobnog svijeta. Razmještajući grješnike prema prirodi i težini njihova grijeha, nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očajanja, osjećaj promašenosti i ništavila, pakao kao žalosnu dolinu, "loco selvaggio" pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava misteriju bola, govori o varljivosti zemaljske slave, žigoše svoje političke protivnike i iznosi s izvanrednom sugestivnošću tragiku, prkos, strast, fantastiku. Gledajući u čistilištu put iskupljenika, oslobođenje čovjeka od materijalnih zavisnosti i mogućnost njegova usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i kozmosa, misterij one ljubavi koja "pokreće sunce i ostale zvijezde".

Pisac i političar koji ljudsko djelovanje sagledava u sklopu nepromjenjivih moralnih zakona, Dante je izrazio i vrijeme u kojemu je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Izvršio je dalekosežan utjecaj na europsku literaturu, a u djelima Marulića, Prešerna i mnogih drugih se osjeća neprekidna Danteova prisutnost.

[uredi] Ljupki novi stil (il dolce stil nuovo)

Dante je dao završni oblik važnom smjeru ljubavne poezije, tzv. ljupkog novog stila (il dolce stil nuovo,koji se razvio na području Toskane, a predstavnici su mu osim Dantea dva Guida : Guido Guinizelli i Guido Calvacanti. Ta je škola na stanovit način nagovještaj učene poezije, tj. pretpostavlja poznavanje predmeta o kojem se piše, fenomena ljubavi, te zahtijeva njegovanost oblika i jezičnu pravilnost, a zapravo je neizravno ustanovila i talijanski književni jezik prihvatom toskanskog narječja kao norme.Način pisanja ljubavne lirike, galantna poetika, u Danteovu tumačenju važna je karika u povijesti europske poezije isto toliko kao i poimanje ljubavi u duhovnome, spiritualnom smislu na putanji od provansalskih trubadura, sicilijanskih pjesnika do petrarkista.