Frano Supilo

Izvor: Wikipedija

Frano Supilo

Frano Supilo (Cavtat, 30. studeni 1870. - London, 25. rujna 1917.), hrvatski političar i publicist.

U politički život ulazi kao osnivač i urednik dubrovačke «Crvene Hrvatske» (1890.-99.), društvenopolitičkoga lista pravaške koncepcije i bori se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Supilo je odigrao glavnu ulogu u promjeni javnoga mnijenja, što je, u nizu izbora, dovelo do pada talijanaško-srpske koalicije koja je mješavinom izbornih manipulacija, favoritizma bečkoga dvora i paralizom hrvatskih stranaka došla na vlast u dubrovačkoj općini u osamdesetima. U vodstvo Stranke prava izabran je 1895. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka, a od 1900. djeluje u Rijeci kao povjerenik pravaša Dalmacije, nastojeći preko novina koje je uređivao («Novi list», od 1907. «Riječki novi list») utjecati na hrvatsku politiku, orijentirajući ju prema političkoj suradnji Južnih Slavena i sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske ugroženim germanizacijom.

Uz Trumbića i Smodlaku jedan je od pokretača politike «novog kursa» i među najzaslužnijim političarima za donošenje «Riječke rezolucije» 1905. i za stvaranje «Hrvatsko-srpske koalicije», te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ - naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarna aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba. Dobar primjer novijega vrjednovanja Supilove političke djelatnosti je niz kraćih tekstova objavljenih u časopisu «Kolo», 1998, br. 8. Ukratko- Supilo je od tradicionalne pravaške politike napravio radikalan zaokret u dvjema točkama: ideološkom i pragmatičko-političkom.

Na idejnom planu, Supilo postaje pristašom omekšanoga jugoslavenskoga unitarizma (zbog čega je, usput, najčešće stigmatiziran, pa i demoniziran u hrvatskim nacionalnim krugovima). Supilovo mišljenje (koje je dijelio i nemali dio ondašnje hrvatske, pa i srpske inteligencije) bijaše da su Hrvati i Srbi (kojima su kasnije pridruženi i Slovenci) jedan «troplemeni» narod- dakle, ne tri naroda, a kamoli tri nacije, nego jedan jugoslavenski narod s tri imena. Ta, iz suvremenoga motrišta neobična ideja, bila je znakom zakašnjelosti nacionalne kristalizacije kod Hrvata (manjim dijelom i Srba i Slovenaca- o Makedoncima, Bošnjacima-muslimanima i Crnogorcima da se i ne govori), te teritorijalne izmiješanosti Srba i Hrvata, kao i činjenice da su hrvatski i srpski književni jezici izuzetno bliski i međusobno razumljivi na razgovornoj razini. Na praktičnom planu, to je značilo stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, kreacijom koje su Srbi priznati, de facto, kao politički narod u Hrvatskoj-prvi puta u povijesti.

Još su snažniji zaokret označili pregovori koalicije i Supila s madžarskim i talijanskim političarima iz Habsburške monarhije. Post festum, taj se potez može označiti kao izuzetno hrabar, inovativan i- potpuno promašen. Supilo je pokušao tradicionalne hrvatske protivnike koji su pretendirali na hrvatske zemlje (talijanske iredentiste i madžarske nacionaliste), koristeći njihovo privremeno zaoštravanje s Bečkim dvorom, pretvoriti u hrvatske saveznike u borbi za opću demokratizaciju monarhije u kojoj bi- takvo je bilo njegovo mišljenje- svi narodi bili dobitnici. No, pogriješio je u procjeni: talijanski i madžarski imperijalizam je bio tako duboko ukorijenjen u svijest nacionalnih elita tih naroda su bili potrebni svjetski ratovi da ih sruše kao realnu prijetnju.

Glede srpskoga nacionalizma, Supilo nije u tom razdoblju realistično ocijenio tvrdokornost i nepopustljivost srpskih teritorijalnih pretenzija na praktički cijelu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Na izborima 1906., na kojima je pobijedila Koalicija, Supilo je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru i postao vodeća licnost Koalicije. Kada je ugarski parlament u proljeće 1907. izglasao Željezničarsku pragmatiku, kojom se madžarski jezik ozakonjuje kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Supilo predvodi hrvatsku opoziciju u ugarskom parlamentu u akcijama opstruiranja i vodi oštru kampanju protiv maždaronskoga bana Levina Raucha, te pokreće temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske. Njegov radikalni stav dovodi ga u sukob s vodstvom Koalicije, koja je bila za oprezniju politiku kako ne bi izgubila mogućnost da se vrati na vlast.

Supilo je nastojao da Hrvatska svojom politikom stane na čelo Južnih Slavena Austro-Ugarske u borbi za njihovo ujedinjenje- dok je srpski dio Koalicije, a i dio nagodbenjački nastrojenih hrvatskih članova, bio za usklađivanje hrvatske politike s onom kraljevine Srbije, što je u praksi značilo pretvaranje Hrvatske u srbijanski politički prirepak. U vrijeme «Veleizdajničkog procesa»,1909., političkoga procesa srpskim javnim djelatnicima u monarhiji, koji je inicirao Bečki dvor s ciljem reteriranja Aneksijske krize oko Bosne i Hercegovine 1908., Supilo se zalaže za odlučnu potporu Hrvata ugroženim Srbima kako bi se sačuvala hrvatsko-srpska sloga na principima dogovorenima u Riječkoj i Zadarskoj rezoluciji.

Njegov stav izaziva oštru reakciju austrijskih krugova i oni na Friedjungovom procesu, koji je pokrenula Koalicija, nastoje Supila kompromitirati i politički onemogućiti. Iako su klevete, iznijete protiv njega, bile na procesu raskrinkane, Supilo je istupio iz Koalicije kako bi olakšao njen položaj; Koalicija je zatim pristala na kompromisno rješenje procesa, što je dovelo do pada bana Raucha, ali i do pakta Koalicije s novoimenovanim banom Nikolom Tomašićem. Koalicija je od tada, pa do raspada monarhije i stvaranje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), svedena na oruđe u rukama najutjecajnijeg i najagilnijeg hrvatskog pragmatičkog političara u to doba, unitaristički nastrojenoga Svetozara Pribićevića, kojem je primarni cilj bio čekanje raspada KuK monarhije i ujedinjenje sa Srbijom pod svaku cijenu. Supilo je osuđivao oportunističku politiku vodstva Koalicije jer je smatrao da ona kompromitira Hrvatsku i onemogućuje joj da u borbi za ujedinjenje postane ravnopravan faktor sa Srbijom. U tom je bio posve u pravu- no, cilj Pribićevića i nije bio da Hrvatska bude ikakav, a kamoli ravnopravan faktor u budućoj zamišljenoj južnoslavenskoj državi.

Prebjegavši nakon Sarajevskog atentata u Italiju, Supilo pokreće, zajedno s Trumbićem i Meštrovićem, akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te sudjeluje u pokretanju Jugoslavenskog odbora. On nastoji pridobiti vlade sila Trojnog sporazuma za stvaranje jugoslavenske države, koja bi imala obuhvatiti sve krajeve nastanjene južnim Slavenima. Na svojim misijama u Bordeauxu, Londonu i Petrogradu 1914-15. Supilo ustaje protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu i zalaže se za kompromisno rješenje jadranskog pitanja. Otkrivši tajne pregovore što su ih sile Trojnog sporazuma vodile s Italijom poveo je snažnu akciju protiv žrtvovanja hrvatskih i slovenskih krajeva na Jadranu Italiji. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južno-slavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao da se u budućoj jugoslavenskoj državi uvede federativno uređenje. Zbog svojih gledišta došao je u sukob sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem, glavnim real-političkim protagonistom zamisli Velike Srbije, a i s kompromiserskom i politički nezrelom većinom u Jugoslavenskom odboru. Istupivši zbog toga iz Odbora u lipnju 1916., Supilo je u svom daljnjem radu nastojao zainteresirati sile Antante za položaj Hrvata i za cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja na temelju nacionalne ravnopravnosti (poznate su njegove predstavke i memorandumi britanskim, talijanskim i ruskim političarima Greyu, Sozzinu i Sazonovu). Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u umobolnici.

Po mnogim pokazateljima Frano Supilo je, uz Stjepana Radića, najtragičnija osobnost novije hrvatske politike. Supilo kao publicist jedno je od najbritkijih i najčitkijih hrvatskih političkih pera, autor začuđujuće modernosti opasaka i ideja (izuzmu li se za njegovo doba karakteristične jugoslavenske omame). Suvremena hrvatska povjesnica uglavnom dijeli njegovu aktivnost na tri razdoblja: u prvom je kao urednik «Crvene Hrvatske» maestralno raskrinkao velikosrpski imperijalizam; u drugom je glavnim protagonistom Hrvatsko-srpske koalicije, dok je u trećem usamljeni i izolirani borac za Hrvatsku, nemoćan u bitci protiv imperijalnih kombinacija koje su se plele u Europi i inercije Jugoslavenskoga odbora. Samo je prvo Supilovo razdoblje dobilo visoku ocjenu, dok se njegova aktivnost u Koaliciji smatra povijesnim promašajem, a treće razdoblje očajničkom i na poraz osuđenom borbom, epitomiziranom u poznatom Krležinom stihu iz «Balada Petrice Kerempuha» koji referencira «Sopilovog Frana,/kem serce pregrizla horvacka je rana». Vjerojatno najpregnatniji komentar o tragizmu Supilova političkoga djelovanja je utjelovljen u Machiavellijevoj metafori da naoružani proroci uspijevaju, a nenaoružani propadaju: Supilo je bio, kao predstavnik hrvatskoga naroda u teško i krajnje neizvjesno doba, nenaoružani prorok, i u toj činjenici leži uzrok njegova pada i propasti.