Kraljevina Hrvatska i Slavonija
Izvor: Wikipedija
Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónia Királyság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Pripadala je zemljama Krune sv. Stjepana, to jest mađarskom dijelu Monarhije u kojem je poglavar doma Habsburgovaca vladao kao kralj. Često je nazivana i Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili jednostavno Trojednica.
Uključivala je središenje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske, bez Dalmacije i Istre kojima je izravno upravljala Austrija, bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Mađarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe, nazvanim „Riječka krpica“, pripala Mađarskoj. Usto, unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema koji je danas u Vojvodini (Srbija).
[uredi] Povijest
Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije formalno je ujedinjeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. kad je, za bana Levina Raucha dogovoren oblik budućeg zajedništva Hrvatske i Ugarske unutar zemalja Krune sv. Stjepana. Tom nagodbom hrvatskog je bana imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza odlazilo je u središnji trezor. 1881. hrvatsko-slavonskom kraljevstvu vraćene su i zemlje koje su činile Vojnu krajinu.
Ostala je želja Hrvata da se ovom kraljevstvu pridruži i Dalmacija, te se ono nazivalo Trojednim kraljevstvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, premda je Dalmacija i dalje pripadala austrijskoj središnjoj vlasti. Grb kraljevstva ipak je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu Zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina koja je bila priključena zajedničkoj carsko-kraljevskoj upravi pripada hrvatskim zemljama.
1871. Eugen Kvaternik vodi poznatu Rakovičku bunu u kojoj i sam pogiba 11. listopada iste godine. Ipak, unatoč čestim nemirima i nezadovoljstvom općim političkim stanjem, hrvatska je tada napredovala od polufeudalnog prema suvremenom građanskom društvu. Osobito je to došlo do izražaja u vrijeme bana Ivana Mažuranića (1873.-1880.). Upravo je on bio i prvi ban pučanin. Mažuranić je uspio obnoviti hrvatski školski sustav i uspostaviti mrežu javnih škola, čime je smanjen utjecaj crkvenih školskih ustanova.
Hrvatsko-ugarska nagodba dala je poticaj pokušajima mađarizacije u vrijeme bana Khuen-Héderváryja koji je dva desetljeća vladao unatoč brojnim protestima. 1903. konačno, uz veliku pobunu, njegova je vlast okončana.
Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobijanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske Monarhije. Za toga rata osobito su se istakli neki časnici s područja ovoga kraljevstva. Među njima bio je Svetozar Borojević koji je potjecao iz nekadašnje Vojne krajine, a postao je prvi feldmaršal koji nije bio njemačkog podrijetla.
Uz njega, tu je bio i Stjepan Sarkotić, posljednji upravitelj Bosne i Hercegovine i jedan od najviše pozicioniranih Hrvata u Monarhiji. Nakon rata živio je u emigraciji u Beču.
Trojedina kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija prestaje de facto postojati 1918. raskidanjem državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Formalno, banovi ovog kraljevstva bit će imenovani do 1921.
[uredi] Teritorijalna podjela
Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je podijeljena na osam županija (središte županije navedeno je u zagradi):
