Stjepan II. Kotromanić
Izvor: Wikipedija
Stjepan II. Kotromanić, stric Tvrtka I. Kotromanića, prvog kralja srednjevjekovne Bosanske države, je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj povijesti. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uvjete da Tvrtko I. Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u to vrijeme. Stjepan II. Kotromanić je pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine
[uredi] Stjepan II. Kotromanić (1322-1353)
Četrnaesto stoljeće predstavljalo je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tijekove balkanske i europske politike i hvata zalet za zapadnoeuropskim državama. Ban Stjepan II. Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tijekove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo I. Robert i Ludovik I. Anžuvinac, nastoje centralizirati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj.
S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Mletačka Republika koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu utjecaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulirala.
Tek je "Zadarski mir" 1358. godine otklonio Mlečane iz dalmatinskih gradova.
Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II. je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije.
Bosanska država je dobila Donje kraje, Završje (oblast Glamočkog), Livanjskog i Duvanjskog polja, Usoru, Soli i Hum.
Godine 1324. ban uzima titulu "gospodin Usore i Soli", a 1326. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih putova iz Primorja u unutrašnjost.
Tijekom jednog desetljeća ban Stjepan II. je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvitka i čime su stvoreni uvjeti za njen daljnji razvitak u drugoj polovici XIV. stoljeća. Stjepan II. je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, jednog od najistaknutijih europskih vladara. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini XIV. stoljeća stvorili su uvjete za unutarnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, točnije 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
