Husein-kapetan Gradaščević
From Wikipedia
Za ostala značenja izraza Zmaj od Bosne v. Zmaj od Bosne (razvrstavanje)
Husein-kapetan Gradaščević (1802. - 17. august, 1834.) bijaše bošnjački general koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu. Također je poznat kao "Zmaj od Bosne", nadimak koji je možda sam on izmislio. Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima carstva. Kad je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murata 1821. godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni.
1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. 18. jula iste godine Gradaščević savlađuje vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja u Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834. godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je danas bošnjački narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Biografija
[uredi - уреди] Porijeklo i vrijeme mladosti
Široko prihvaćena teorija o porijeklu porodice Gradaščević je ta da su oni došli u Bosnu iz Bude. Tamo su bili visokorangirani osmanlijski službenici i vojnici, a i prije njihovog dolaska su bili poznati kao bogata porodica s visokostojećim statusom. Smjestili su se u bosanskoj Posavini, prema sultanskom fermanu koji im je dao zemlju i vojne odgovornosti u području. Mjesno stanovništvo ih je znalo kao begovi i spahije. Privatna porodična tradicija drži da su Gradaščevići potomci feudalne bosanske vlastele, ali historijski izvori tvrde drugačije.
Prvi poznati kapetan Gradaščevića u Gradačcu je Mehmed-kapetan, čija je vladavina trajala do 1169. A.H. (1755–56). Ime njegovog nasljednika nije poznato, ali zna se da je Mehmed-kapetan unuk (Bošnjačka tradicija je bila da djeca dobiju ime po djedovima) nakon tog nepoznatog kapetana, preuzeo vlast 1765. godine. Mehmed-kapetana unuka je naslijedio Osman-kapetan, koji je poznat kao jedan od najmoćnijih kapetana Bosne u to vrijeme. Osman-kapetan je imao šest muških nasljednika. Po redu rođenja, oni su bili Hamza, Murat, Osman, Muharem, Husein i H. Bećir. Kada je Hamza preminuo 1212 A.H. (1797–98), Murat-beg je bio taj koji ga je naslijedio kao kapetan.
Husein je rođen 1802 god. u porodičnoj kući Gradaščevića u Gradačcu. Malo se zna o njegovom djetinjstvu. Odrastao je u turbulentno vrijeme i njegov brat Osman je učestvovao u ratu protiv Srbije 1813. godine.
Huseinov otac Osman je preminuo 1812. godine, kada je Husein imao nepunih 10 godina. Neki stručnjaci smatraju da mu je i majka tada umrla, iako porodični izvori tvrde drugačije. Prema svim izvorima, majka je imala ogroman uticaj na Huseinov odgoj.
Kao što mu je status nalagao, Husein je bio dobro obrazovan i naučio je čitati i pisati u rano doba. Kada je imao 16 godina, naučio je arapsku kaligrafiju uz pomoć Muratovog ličnog pisara Mula Mustevice, koji je hvalio Huseinovu bistrinu i zvao ga "darovitim djetetom". Osim toga, Husein je bio učen od strane dvojice derviša. Nije poznato da li je Husein pripadao redu derviša, ali na osnovu njegove velike religioznosti i skromnom načinu življenja koje bi demonstrirao u budućnosti, često se smatra da jeste.
Husein je oženio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama. Iako se ne zna tačan datum, njegov sin Muhamed-beg je vjerovatno rođen prije 1822. godine, kada je Husein imao 20 godina. Par je također dobio kćerku, Šefiku, koja je rođena 1833. godine. Ni Muhamed niti Šefika nisu imali djece.
1820. godine je Murat pozvan u Travnik od strane rivala Dželaludin-paše zbog političkih nemira u Bosni. Po njegovom dolasku, Dželaludin ga je otrovao, gdje je i umro. S obzirom da su Osman i Muharem već bili mrtvi, Husein je tako postao kapetan Gradačca u 18. godini.
[uredi - уреди] Gradačačko kapetanstvo
Kada je Husein postao gradačački kapetan najviše pažnje je dao administraciji unutrašnjih poslova. Vrijedno je spomena da su svi Huseinovi projekti gradnje vezani za grad Gradačac i njegovu neposrednu blizinu. Tokom njegove vladavine Gradačac je proširio svoj status kao jedna od najprosperitetnijih kapetanija u Bosni.
Prvi i najvažniji građevinski poduhvat je Gradačačka tvrđava. Tvrđava je postojala decenijama i bila je renovirana od vremena Mehmed-kapetana 1765. godine. Huseinov otac Osman i brat Murat su također radili na tvrđavi 1808. i 1818.–19. godine. Ipak, ne zna se tačna priroda Huseinovog doprinosa utvrđenju. Kula tvrđave je dugo bila smatrana Huseinovim djelom ali arheološki dokazi pokazuju da je kula postojala od prije.
Husein je svakako bio odgovoran za kompletnu gradnju nove tvrđave tokom svoje vladavine. Po svim standardima to je bio veliki projekat, koji je uključivao konstrukciju vještačkog jezera ograđenim rovom koji je bio do 100 metara širok i vrlo dubok. Tvrđava je dobila ime Čardak i obližnje selo je vrlo brzo dobilo isto ime. Zidine su bile ovalnog oblika, kompletna struktura je bila 17 metara duga i 8 metara široka. Cijeli kompleks s okolinom je također sadržio džamiju, bunare, lovište ribe i terene za lov.
Unutar zidina grada Gradačca najznačajniji Huseinov doprinos je sahat-kula koja je izgrađena 1824. godine. Osnova objekta je 5,5 x 5,5 metara, dok je visina 21,50 metara. Ovo je bio posljednji objekte te vrste koji je izgrađen u Bosni 1.
Nekih 40–50 metara izvan gradskih zidina se nalazi Huseinov najveći arhitektualni doprinos: Husejnija džamija. Izgrađena u 1826., sadrži oktagonalnu kupolu i izrazito visoku munaru (25 metara). Tri manje oktagonalne kupole se nalaze iznad verande. Islamske dekoracije se mogu vidjeti na vratima, zidu kao i interijeru. Cijeli kompleks je opasan malim kamenim zidom i kapijom.
Huseinova vladavina u Gradačcu je također bila istaknuta zbog njegove tolerancije prema hrišćanima; bilo da se radi o katolicima ili pravoslavcima. Iako su socijalne norme tog vremena diktirale da sultan odobri konstrukciju bilo kojeg neislamskog religijskog objekta, Husein je odobravao gradnju nekoliko takvih građevina bez sultanovog odobrenja. Katolička škola je izgrađena u selu Tolisa 1823. godine, a onda i ogromna crkva koja je mogla primiti 1.500 ljudi. Izgrađene su još dvije katoličke crkve u selima Dubrave i Garevac, dok je pravoslavna crkva izgrađena u seocetu Obudovac. Poznato je da su hrišćani iz Gradačca, tokom Huseinove vladavine, bili najzadovoljniji u cijeloj Bosni.
1827. godina je označila Huseinov ulazak na bosansku višu političku scenu. To se desilo uglavnom zbog nadolazećeg Rusko-Turskog Rata, 1828-1829. i njegove uloge u pripremanju odbrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog vizira Abdurahim-paše Husein mobilizira gradačačku populaciju i pojačava njenu odbranu. Tokom razgovora održanih u Sarajevu između vezira i bosanskih kapetana Husein je bio taj koji je najduže diskutovao strategije. On je izabran za komandanta armije koju je mobilisao od Drine do Vrbasa. Po svim saznanjima uradio je sjajan posao. Ipak, sredinom juna 1828., Husein je morao iznenadno požuriti u Sarajevo s manjom vojnom formacijom kako bi odveo vezira na sigurno mjesto, zbog revolta među jedinicama.
1830. Husein se podigao na nove političke visine jer je bio u mogućnosti da govori u ime svih (ili gotovo svih) kapetana u Bosni. U to vrijeme je koordinirao odbranu Bosne od eventualne srbijanske invazije, a i upozorio je habsburške vlasti da ne prelaze preko Save. Autoritet koji je posjedovao kasnije objašnjava njegovu veliku ulogu koju je imao u nadolazećim godinama.
[uredi - уреди] Pokret za autonomiju Bosne
[uredi - уреди] Put do ustanka
U kasnim 1820-im, sultan Mahmud II je ponovo uveo osmanlijske refome, koje su imale za cilj ekspanziju osmanlijske armije (nizam), nove poreze i veću osmanlijsku birokratiju. Ove reforme su oslabile specijalni status i privilegije, koje je Bosna historijski uživala pod Osmanlijskim carstvom, što je sa rastućom moći i pozicijom drugih evropskih naroda pod osmanlijskom kontrolom dovelo do bijesa i pobuna iako se Gradaščević, suprotno narodnom vjerovanju, nije posebno protivio ovim reformama.
1826. godine, kada je sultan ukinuo janjičare u Bosni, Gradaščevićeva reakcija nije bila različita onoj koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaščević je zaprijetio da će koristiti vojnu silu kako bi potčinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjičarima. Kada su janjičari ubili nakibul-ešrafa Nurudin efendiju Šerifovića njegov se ton promijenio, i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja.
Ostatak 1820-ih je Gradaščević uglavnom proveo mirno, imajući dobre odnose sa carskim vlastima u Bosni. Kada je Abdurahim-paša postao vezir 1827. godine, Gradaščević je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika. To je kulminiralo Gradaščevićevom ulogom prilikom bosanske mobilizacije za Rusko-Turski rat. Nakon pobune u sarajevskoj kasarni Gradaščević je čak obezbijedio sklonište za izbačenog Abdurahim-pašu u Gradačcu prije nego što mu je pomogao da napusti zemlju. Gradaščević je također bio relativno lojalan Abdurahimovom nasljedniku, Namik-paši, pojačavajući osmanske garnizone u Šapcu po njegovoj naredbi.
Prekretnica za Gradaščevića je nastupila završetkom Rusko-Turskog rata i potpisivanjem Mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra 1829. godine. Prema odredbama traktata Osmanlijsko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. Činom koji je uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i šest oblasti (bosanski: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni. Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih područja se rodio pokret za autonomiju.
U danima između 20. i 31. decembra 1830. godine Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara održan je još jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vođu pokreta. Bliži detalji o ovom sastanku su mračni i diskutabilni. Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjaci su zahtijevali da Istanbul:
- poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati 6 starih bosanskih nahija.
- obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi.
- okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom. Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos.
[uredi - уреди] Borba za autonomiju
Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se održi sabor u Travniku. Pošto je Travnik bio sjedište bosanskog pašaluka i vizira planirani sastanak je u stvarnosti bio direktna konfrontacija s Osmanlijskim vlastima. Gradaščević je tako tražio od svih involviranih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. 29. marta 1831. godine Gradaščević se uputio prema Travniku s nekih 4.000 ljudi.
Za Namik-pašu se kaže da je čuvši vijest o dolazećim snagama otišao u travničku tvrđavu i pozvao braću Sulejmanpašiće u pomoć. Kada je pobunjenička vojska stigla u Travnik ispalila je nekoliko pucnjeva za opomenu na dvorac upozoravajući vizira da je spremna na vojni sukob. U međuvremenu je Gradaščević poslao jedan odred svojih snaga, koji je bio pod komandom srebreničkog Memiš-age, u susret pojačanju braće Sulejmanpašića. Ove dvije strane su se srele u Pirotu, u predgrađu Travnika, 7. aprila. Tu je Memiš-aga savladao braću Sulejmanpašiće i njihovu vojsku od 2.000 ljudi prisiljavajući ih da se povuku, te uništavajući vlasništvo Sulejmanpašića. 21. maja Namik-paša je pobjegao u Stolac nakon kraće opsade. Ubrzo nakon toga Gradaščević se proglasio "Vrhovnim komandantom Bosne izabranim voljom naroda".
Ne gubeći vrijeme Gradaščević je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to željeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveokupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući jedan dio u Zvorniku za odbranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da uguši pobunu. Na svom putu zauzeo je gradove Peć i Prištinu gdje je podigao svoj glavni logor.
Obračun sa visokim vezirom Mehmed Rašid-pašom se dogodio 18. jula u blizini Štimlja. Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veličine trupe velikog vezira su bile nadmoćnije u naoružanju. Gradaščević je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-bega Fihadića unaprijed da presretnu snage Rašid-paše. Nakon manjeg okršaja Fihadić je iscenirao lažno povlačenje. Misleći da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je nepromišljeno poslao konjicu i artiljeriju u šumovit teren. Gradaščević je smjesta iskoristio ovu taktičku grešku i izvršio kažnjavajući protunapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim uništavajući osmanlijske snage. Rašid-paša je tu bio ranjen i jedva izvukao živu glavu.
Nakon tvrdnji velikog vezira da će sultan ispuniti sve zahtjeve Bošnjaka ukoliko se pobunjenička vojska povuče nazad u Bosnu, Gradaščević i njegove snage su se vratili kući. 10. augusta u Prištini je održan sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlučeno da Husein Gradaščević treba biti proglašen za bosanskog vizira. Mada je Gradaščević to isprva odbio svi oko njega su insistirali na tome i on je naposlijetku prihvatio tu čast. Njegov novi status je ozvaničen tokom svebosanskoga sabora održanog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu na Kur´anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja.
U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega de facto glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov novodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio "Boga se bojim malo," odgovorio je, "Sultana nimalo, a Vezira - ko dorata svoga." thumb|left|Karta današnje Bosne i Hercegovine. 1. Sarajevo, 2. Stolac, 3. Gacko, 4. Trebinje. Hercegovina je označena tamnom bojom.
Tokom ovog zatišja u oružanom konfliktu sa Turcima pažnja je okrenuta na hercegovačke protivnike pokreta za autonomiju. Manji ratni pohod je pokrenut protiv Hercegovine iz tri različita pravca:
- 1. Vojsci iz Sarajeva je naređeno da napadne Stolac u konačnom okršaju s Namik-pašom koji je tamo pobjegao nakon što je Gradaščević zauzeo Travnik.
- 2. Vojska iz Bosanske Krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom nastojanju
- 3. Vojske iz Posavine i južnog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu Čengića.
Međutim, ispostavilo se da je Namik-paša već bio napustio Stolac, tako da se ovaj napad odgodio. Napad na Gacko nije bio uspješan jer su snage iz Posavine i južnog Podrinja potučene od strane Čengićevih trupa. Ipak, uspjeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih lojalista i drugih podržavalaca stolačke opozicije.
Bosanska delegacija je stigla u tabor Velikog vezira u Skoplju u novembru te godine. Veliki vezir je obećao delegaciji da će insistirati kod sultana da prihvati bošnjačke zahtjeve i da službeno proglasi Gradaščevića vezirom autonomne Bosne. Međutim, njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage stacionirane u okolini Novog Pazara. Još jednom je pobunjenička bosanska vojska zadala poraz sultanovim snagama. Zbog iznimno teške zime bosanske snage su se ipak morale vratiti kući.
U međuvremenu je u Bosni Gradaščević odlučio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan, Ibrahim-beg Fidrus, je po naređenju pokrenuo konačni napad na lokalne kapetane kako bi ugušio sve lokalne protivnike autonomaškog pokreta. Kako bi postigao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuški i lokalnog kapetana Sulejman-bega. U iznimno važnoj bitki, Fidrus je pobijedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na žalost, dio vojske koja je opsjedala Stolac doživjela je poraz na početku marta slijedeće godine. Saznavši da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolački kapetan Ali-paša Rizvanbegović je prekinuo opsadu i izvršio kontranapad, te potukao napadačke snage. Iz Sarajeva je već bilo poslano pojačanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaščević 16. marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da se sprema velika ofanziva na Bosnu od strane Velikog vizira. thumb|270px|right|Stup danas: Istočno Sarajevo je bilo scena konačne bitke Huseina Gradaščevića.
Osmanlijski napad je započeo početkom februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna a drugu iz Shkodëra. Obadvije vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se konačno desio krajem maja kod Glasinca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijeće kapetana odlučilo da se nastavi sa borbama.
Konačna borba se dogodila 4. juna na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj hercegovačke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa pobunjenička vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austriji.
[uredi - уреди] Egzil i smrt
Ukoliko mu izbor da pobjegne iz Bosne nije bio već dovoljno očit moguće je da je posebna sultanova fetva u kojoj Gradaščevića proglašava "nevaljalcem", "zlikovcem", "izdajnikom", "odmetnikom", "razbojnikom" i "buntovnikom" te ga osuđuje na smrt i konfiskaciju sve imovine, osim mulkovnih dobara, ubijedila Gradaščevića da napusti zemlju. Ipak, zbog raznih običaja i procedura njegov odlazak iz Bosne je otegnut na nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakšaju svoje restrikcije, Gradaščević je konačno došao do granice na Savi sa velikim brojem svojih pratilaca 16. juna. Prešao je rijeku u Habzburšku zemlju zajedno sa 100 pratilaca, slugama i familijom. Iako je očekivao da će biti tretiran kao bosanski vezir bio je pritvoren u Slavonskom Brodu gotovo mjesec dana dok su mu oružje i drugo vlasništvo bili oduzeti.
Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom Osmanlijske vlade da Gradaščevića što je moguće više udalje od granice. 4. jula Husein je prebačen u Osijek gdje je faktički živio u kućnom pritvoru. Njegova komunikacija sa ostatkom porodice i zajednicom je bila veoma ograničena zbog čega se nekoliko puta žalio vlastima. Situacija se ipak vremenom poboljšala i prije nego je napustio Osijek izjavio je lokalnim vlastima da mu je tu prijao boravak. Iako je osjećao duboku žal za domom i nakon što je tek djelomično imao kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaščević je ipak održavao svoj ponos i aroganciju. Govorilo se da je živio luksuzan život a što je uključivalo i viteška natjecanja sa svojim društvom.
Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izrečeni u Zemunu su bili veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikada ne vrati u Bosnu nego da ne kroči nijednim Osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razočaran, Gradaščević je bio prinuđen da prihvati uvjete i preseli se u Beograd. U Beograd je došao 14. oktobra u odrazu pravog vezira jašući konja osedlanog srebrenim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je ophođen kao heroj od strane muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane lokalnog paše. Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabilježio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u decembru ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine.
U Istanbulu je Gradaščević živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg) dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanlijskoj armiji; ponudu koju je Gradaščević prezirno odbio izjavivši da će "radije umrijeti u nošnji svojh očeva nego da nosi(m) nizam-uniformu jednog paše!" . Umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub, nedaleko od stare veterinarske škole gdje se njegov mezar i danas nalazi.
[uredi - уреди] Baština
Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je "legenda bosanskog ponosa". Među Bošnjacima je bila poznata izreka da "godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu." Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama.
Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaščeviću može se naći u djelu Safvet-bega Bašagića "Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine" iz 1900. godine. Međutim, zbog historijskih nesuglasica između porodica Bašagić i Gradaščević pogled Safvet-bega na Husein-kapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gradaščevića spominje Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu Prvog srpskog ustanka, koja su opisala Gradaščevića prilično pozitivno kao tragičnog heroja.
U godinama koje su slijedile Gradaščevića su spomenuli D. Pavlović, Slavko Kaluđerčić i Hamdija Kreševljaković ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg je vodio. Generalno raspoloženje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske više klase na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao među historičarima. Gradaščević je imao manje uskrsnuće tokom Drugog svjetskog rata kada su Ustaše u pokušaju političke manipulacije lansirale prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu nazad u Sarajevo.
Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Gradaščević i njegov pokret su rijetko spominjani. Ono što je smatrano otporom više klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s komunističkom ideologijom. Gradaščević je kratko pomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sućeske o bosanskim kapetanima 1964. godine. Otada prolazi još 24 godine prije nego što Gradaščević biva ponovo spomenut, ovoga puta u djelu Galiba Šljive iz 1988. godine o Bosni u prvoj polovini 19. stoljeća. Iako je tada riješeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke značajne promjene u pogledu na Gradaščevića.
Nakon jugoslovenskih ratova i nacionalnog buđenja Bošnjaka, Gradaščević i njegov pokret su doživjeli ponovno rođenje kako među historičarima tako i u općoj javnosti. Djela Ahmeda S. Aličića, Mustafe Imamovića i Husnije Kamberovića su sva predstavila Gradaščevića u pozitivnijem svjetlu. Gradaščević se ponovo naširoko smatra za najvećeg bošnjačkog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Glavne ulice u Gradačcu i Sarajevu nose njegovo ime kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini. U skoroj budućnosti treba da se u Gradačcu izgrade impresivna statua i monument posvećeni Gradaščeviću. Bilo je govora i o vraćanju Gradaščevićevih posmrtnih ostataka u Bosnu, ali malo je konkretno proizašlo iz toga.
[uredi - уреди] Bilješke
1 Posljednja sahat-kula izgrađena u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanlijske vlasti je bila Vratnička sahat-kula. Pošto je ta sahat-kula bila jedina izgrađena od drveta te kasnije iz tih razloga i srušena, Gradačačka sahat-kula se smatra posljednjom sahat-kulom izgrađenom tipičnim metodama od kamena.
[uredi - уреди] Izvori
- Aličić, Ahmed S. (1996). Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut.
- Imamović, Mustafa. (1997). Historija Bošnjaka. Borba za autonomiju Bosne - Husein-kapetan Gradaščević. Sarajevo: BZK Preporod.
- Kamberović, Husnija (2002). Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834): Biografija : uz dvjestu godišnjicu rođenja. Gradačac: BZK Preporod.
[uredi - уреди] Pogledaj također
- Gradačac
- Veliki bosanski ustanak
- Pad Osmanlijskog carstva
- Historija Bosne i Hercegovine
[uredi - уреди] Vanjski linkovi
