Islam
From Wikipedia
| Dio serije članaka vezanih uz Islam |
| Vjerovanja i običaji |
|
Jedinstvo Boga |
| Važne ličnosti |
|
Muhamed • Alija |
| Tekstovi & zakoni |
|
Kuran • Hadis |
| Grane islama |
|
Suniti • Šijiti • Ibadi |
| Društveni aspekti |
|
Škole • Teologija |
| V. također |
|
Islamski rječnik |
Islam (arap. islam: predanost Bogu), monoteistička svjetska religija nastala u Arabiji u VII. stoljeću. Utemeljio ju je Muhamed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad Muhamed sa svojim pristašama bježi iz Meke u Medinu (hidžra).
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Nastanak i izvori
Islam nastaje u VII. stoljeće u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathuštrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.
Islam će od židovstva i kršćanstva preuzeti strog i radikalan monoteizam, nešto od gnostičkog učenja, a od predislamske arapske religije (džahilijet) zadržat će neke moralno-pravne propise i običaje (klanska solidarnost, poligamija, svetište Kaba). Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islama:
- kuranska objava (Kuran)
- Muhamedove upute i praktični primjeri (suna)
- jednodušna suglasnost velikih islamskih zakono-znanaca (idžma)
- teološko razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji (kijas)
[uredi - уреди] Vjerovanje
Islamsko vjerovanje sadrži sest temeljnih vjerskih istina, koje vjernik prihvaća dragovoljno i u njih cvrsto vjeruje:
- vjerovanje u jednoga Boga (Allah), stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog, koji je slao objave preko poslanika svim ljudima.
- vjerovanje u anđele (meleke),neki od njih su:(Džibril, Mikil, Melek smrti i Israfil), vjerni Allahu i izvršitelji njegovih naredaba; anđeli pomažu vjernicima protiv zla i slave Boga;suprotnost andjelima je iblis. Iblis (sejtan) navraca ljude na cinjenje losih djela.
- vjerovanje u sve četiri pisane objave,koje su objavljene poslanicima:Davudu,Musau,Isau i Muhamedu (Davud-Zebur, Musa-Tevrat, Isa-Indzil i Muhamed-Kuràn")
- vjerovanje u poslanike, za koje se zna da su poslani od Boga.U Kurànu ih je spomenuto dvadeset pet, a najpoznatiji su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhamed.
- vjerovanje u sudnji dan; Dan kada ce ljudi odgovarati za ucinjena djela,bila dobra ili losa.
- vjerovanje u predodredjenje ((kader));
[uredi - уреди] Bogoštovlje
Po islamskom učenju čovjek je religiozno biće, jer nepostoji ni jedan covjek na svijetu a da u nesto nevjeruje. To se očituje ukupnim životom vjernika, a na poseban način u bogoštovnim činima (ibada). To čini i svjetovni život (muamalat),gdje svaki musliman mora imati dobre medjuljudske odnose sa svima ljudima.Stoga,sve sto je dobro i pozitivno Islam prihvaca,a sve sto je lose kategoricki odbacuje. U islamu je pet bogoštovnih dužnosti, pet stupova (arkan) islama:
- ispovijest vjere (kelime i sehadet) - Izgovaranje:("Nema drugog Boga, osim Allaha; a Muhamed je Božiji rob i Božiji poslanik");
- obredna molitva (salat ili namaz) - Kojom se vjernik približava Bogu,u toku dana pet je molitvi;
- ramazanski post (saum) - Ustezanje od jela, pića, pušenja, spolnih zadovoljstava i nepriličnog govora od zore do zalaska sunca, u toku ramazana koji traje trideset dana.
- obvezni vjerski prinos (zekat) - Imučni muslimani dužni su od viška svoje imovine udjeliti 2,5% za potrebe: siromašnih, učenika, bolesnika, starih i iznemoglih.
- hodočašće u Meku (hadž)-Jedanput u zivotu za onoga ko je u stanju;
Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak (jevmul-džuma) je molitveni dan, kad mujezin s minareta (danas preko razglasa) poziva vjernike u džamiju. Ondje imam predvodi zajedničko klanjanje i drži propovijed (hutba). Glavni muslimanski blagdani su: Ramazanski bajram (Id al-Fitr) i Kurban-bajram (Id al-Adha).
[uredi - уреди] Moral i pravo
Premda Kuran sadrži osnovno načelo naravnog zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo) pa i postavku da ljudska djela vrijede po nakani i unutarnjem stavu, islam je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose detaljno propisuje šerijatsko pravo. Šerijat znači put k Bogu, Božji zakon, a on ima četiri izvora (Kuran, suna, idžma i kijas). Šerijatsko pravo obuhvaća pet kategorija:
- ono što je Alah naredio
- ono što je samo preporučio, ali nije propisao
- ono što je ostavio neodređenim
- ono što je otklonio, ali nije izričito zabranio
- ono što je izričito zabranio.
Pravo tumače uleme, a u praksi po njemu sude kadije. Od VII. do IX. stoljeća razvija se islamska pravna znanost (fikh) sa svoje četiri pravne škole (mezheb): malikitska (malikizam), hanefitska (hane-fizam), šafijitska (šafijizam) i hanbelitska (hanbelizam) škola.
U XIX. i XX. stoljeće šerijatsko pravo doživljava krizu u susretu sa zapadnjačkim laičkim društvom i građanskim pravom. U islamskim zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području porodičnog prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).
[uredi - уреди] Islamska zajednica (Uma)
Uma se okuplja oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnoga i pravnog sustava. Jedinstvo i raznolikost dva su komplementarna obilježja te religijske zajednice. Jedinstvo proizlazi iz jednostavna i obuhvatna dogmatskog i bogoštovnog sustava, raznolikost iz različitih jezičnih, kulturnih i etničkih zajednica u koje se islam uklopio u prostoru i vremenu. Uma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji poslanik (prorok), ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te dogovor i ugovor prema njemu, već Alah koji je za to ovlastio svog poslanika. To jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Umu i u susretu sa zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima ozbiljne probleme. U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava određena vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (ulema). U islamskim zemljama (dar-ul-islam) muftija je u skladu sa šerijatskim pravom rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadija ga provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu te riječi. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom (kutubhana).
Islamska zajednica na samom se svom početku (druga polovica VII. stoljeća) podijelila na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom izdiferencirali pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti prihvaćaju još tri izvora islama i šerijatskog prava (sunu, idžmu i kijas). Šijiti osporavaju treći izvor (idžma) i naglašavaju ulogu osobnog istraživanja (idžtihad). Zbog naglašavanja subjektivnog načela religioznog iskustva, šijiti su se dalje raščlanjivali na pojedine sekte (duodecimiti, septimiti, ismailiti, karmati, muteziliti). Novije su sekte šijitskog ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se raščlanjuje na pravne škole i derviške redove. Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu (10%).
[uredi - уреди] Rasprostranjenost
Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio čitavim Arabijskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama, bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih kalifa (632-661) vojnim osvajanjem se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661-750) i abasidskih (749-1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredstvom trgovaca i sufijskih bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga crnom Afrikom, a pomorski trgovci (VIII-XV. stoljeće) jugoistočnom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).
Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi), tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan, Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crno-afričku (Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznoliku supstratu islam je stoljećima razvijao bogatu, raznoliku i u isto vrijeme jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. stoljeću u islamskom svijetu dolazi do istovremene težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti).
Islamsko društvo u XX. stoljeću nije bilo imuno ni prema utjecaju socijalističke i komunističke ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama i istovremeno nastojanje da se islam prilagodi modernom vremenu (reformizam). Broj muslimana danas (2004) je teško procijeniti zbog velika raspona u kojem se kreću objavljene brojke (od 950 milijuna do 1,6 milijardi), no, smatra se da je brojka od 1,5 milijardi najbliža realnosti.Sto cini cetvrtinu svjetske populacije.Oko 30% muslimana svijeta zivi na indijskom potkontinentu,18% u arapskim zemljama,20% u podsaharskoj crnoj Africi,17% u jugoistocnoj Aziji prvenstveno u Indoneziji i Maleziji.Skoro 10% muslimana zivi u Kini i zemljama centralne Azije isto toliko u Iranu i Turskoj.U evropi zivi oko 40 miliona muslimana prvenstveno na Balkanu u evropskom dijelu Rusije i zemljama zapadne Evrope.
[uredi - уреди] Vanjski linkovi
[uredi - уреди] Akademski izvori
- Encyclopedia of Islam (Overview of World Religions)
- Resources for Studying Islam (Department of Islamic Studies, University of Georgia)
- Unit on Islam from the NITLE Arab Culture and Civilization Online Resource]
[uredi - уреди] Direktoriji
- Islam in Western Europe, the United Kingdom, Germany and South Asia
- Dmoz.org Open Directory Project: Islam (a list of links of Islam)
- Dmoz.org Open Directory Project: Contra Islam (a list of links critical of Islam)
- cennet - Islam Direktoriji
[uredi - уреди] Islam u umjetnosti, nauci i filozofiji
- Islamic Art (Los Angeles County Museum of Art)
- Muslim Heritage (Foundation for Science Technology and Civilisation, UK)
- Islamic Architecture (IAORG) illustrated descriptions and reviews of a large number of mosques, palaces, and monuments.
- Islamic Philosophy (Journal of Islamic Philosophy, University of Michigan)
- Famous Muslim scientists & scholars
