Kraljica Elizabeta I

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Elizabeta I (Greenwich, 7. septembar 1533. - Richmond, 24. mart 1603.), engleska kraljica

Bila je šesta i posljednja vladarica iz dinastije Tudor, koja je vladala 44 godine, a čija je vladavina bila obilježena jačanjem engleske moći i uticaja u svijetu, kao i religioznim previranjima u samoj Engleskoj. Vrijeme njezine vladavine nazivaju Zlatnom Elizabetinom erom u kojoj je rasla ekonomska moć Engleske, te cvjetala nauka, filozofija i kultura. Tokom njezine "zlatne ere" započinje kolonizacija Sjeverne Amerike i osniva se "Britanska istočnoindijska kompanija".

Sadržaj 1 Rođenje, mladost i razdoblje do vladavine 2 Vladavina 2.1 Religijsko pitanje 2.2 Odnos sa Škotskom 2.3 Unutarnje pobune 2.4 Sukob sa Španijom 2.5 Pitanje nasljednika 3 Zadnje godine vladavine i smrt

[uredi] Rođenje, mladost i razdoblje do vladavine

Bila je jedino preživjelo dijete Ane Boleyn i engleskog kralja Henrika VIII. Rođena je 7. septembra 1533. u palači Placentia u Greenwichu. U trenutku svog rođenja Elizabeta je bila jedina službena nasljednica engleske krune budući da je njena starija polusestra (iz Henrikovog poništenog braka sa Katarinom Aragonskom) Marija smatrana nezakonitom kćeri.

Henrik VIII je usprkos svemu silno želio sina koji bi osigurao kontinuitet dinastije Tudor. Kako je Elizabetina majka Ana Boleyn Henriku rodila samo kćer Elizabetu, ubrzo je dospjela u Henrikovu nemilost, jer je ovaj svu svoju pažnju počeo posvećivati Jane Seymour, a kako je sa njom želio dobiti zakonitog sina morao se razvesti od Ane Boleyn. Stoga je Elizabetina majka 1536. godine bila optužena za vještičarenje, preljub i incest sa bratom, te je osuđena i pogubljena odrubljivanjem glave iste godine, a njezin brak poništen pa je tada trogodišnja Elizabeta, slijedom toga, oglašena nezakonitom kćeri i izbačena iz nasljedne linije. Jane Seymour je Henriku rodila toliko željenog sina, a Elizabetinog brata, Edvarda.

Elizabeta je bila domišljata i inteligentna djevojčica koje je izuzetno voljela učiti. Kao i njezini roditelji, bila je dopadljiva i karizmatična. Tokom mladosti stekla je vrlo kvalitetno obrazovanje koje ju je kasnije učinilo jednom od najobrazovanijih vladara u Evropi onog vremena. Govorila je šest jezika: engleski, francuski, talijanski, španski, grčki i latinski jezik. Za to je, među ostalima, bila zaslužna i šesta žena Henrika VIII, protestantica Katarina Parr, koja je Elizabetu učinila protestanticom i u čiju zaslugu spada i ponovno okupljanje obitelji Henrika VIII, te vraćanje u nasljednu liniju obiju njegovih kćeri Elizabete i Marije.

Tokom njezina odrastanja, a nakon smrti Henrika VIII na vlasti su se izmijenili Elizabetin polubrat Edvard VI, sestrična Jane Grey, te polusestra Marija I koja je u Engleskoj pokušala restaurirati katolicizam. Tokom vladavine njezine polusestre Marije I (1553. – 1558.) Elizabeta je zbog opredjeljenja za protestantizam bila dva mjeseca zatočena u London Toweru, te je ostatak Marijine vladavine provela u kućnom pritvoru.

[uredi] Vladavina

17. novembra 1558. umrla je kraljica Marija I i sakladno Zakonu o nasljeđivanju (Act of Succesion) Elizabeta je naslijedila englesku krunu. Narod je slavio smrt nepopularne Marije I i zdušno i uz veselje je prihvatio Elizabetin dolazak na tron. Elizabeta je okrunjena 15. januara 1559. u svojoj dvadeset i petoj godini.

[uredi] Religijsko pitanje

Prvi problem sa koji je na početku svoje vladavine morala riješiti bio je problem religije koji je opterećivao vlast triju njezinih prethodnika, sve od smrti njezina oca Henrika VIII. Kako je Elizabeta bila protestantica ponovno je osnažila Zakon o uniformnosti (Act of Uniformity) kojim je protestantizam bio ponovno uveden kao jedina vjera. Zakonom o vrhovništvu (Act of Supremacy) ponovno je crkvu podvela pod kraljevsku vlast. Sve crkvene prelate i službenike koji se nisu htjeli podvrći zakonu smjenjivala je i kažnjavala. Ukupno gledavši Elizabeta je vodila tolerantnu religijsku politiku ne želeći niti u jednom trenutku pribjegavati primjeni nasilja ili progona protivnika osim kada je na to bila prisiljena.

[uredi] Odnos sa Škotskom

Na vanjskopolitičkom planu Elizabeta je bila u sukobu sa svojom rivalkom i rođakom, škotskom kraljicom, katolkinjom Marijom Stuart, suprugom francuskog kralja Franje II, koja je, s obzirom da je bila unuka sestre Henrika VIII, isticala svoje pravo na englesku krunu, a za što je u početku imala potporu Francuske. Nakon gubitka te potpore (zbog francuskih unutarnjih problema sa Hugenotima i smrti njenog supruga kralja Franje II) Marija Stuart i sama na unutarnjem planu upada u probleme sa nadirućim protestantizmom u Škotskoj te biva prisiljena 1560. sa Engleskom sklopiti Sporazum iz Edinburgha prema kojem su se francuske trupe dužne povući iz Škotske, a kojeg Marija Stuart nikada nije htjela ratificirati niti prihvatiti. Suočena narednih godina sa protestantskom pobunom Marija Stuart je bila prisiljena 19. maja 1568. izbjeći u Englesku gdje je ju je Elizabeta ubrzo dala zatočiti. Nakon osamnest godina zatočenja Marija Stuart je zbog sudjelovanja u zavjeri Babington koja je imala namjeru srušiti Elizabetu, osuđena zbog izdaje i 8. februara 1587. na osobito okrutan način pogubljena odrubljivanjem glave.

[uredi] Unutarnje pobune

1569. godine Elizabeta se suočila sa katoličkom pobunom na sjeveru zemlje koju je potakao i papa Pio V. Pobunu je uspješno svladala i usprkos njoj nije započela proganjanja katolika nego je i dalje nastavila sa tolerantnom politikom.

Engleski brodovi su tokom 1569. dolazili u sukob sa španskim brodovima pri čemu je bilo gubitaka na obje strane. Suprug pokojne engleske kraljice Marije I, španski kralj Filip II i Elizabetin šogor koji ju je bio svojevremeno spasio iz zatočeništva u London Toweru, pokrenuo je 1567. vojnu kampanju kako bi suzbio protestantsku pobunu u Nizozemskoj. Iz tih razloga nije bio u mogućnosti odmah pokrenuti rat protiv Engleske ali je unutar Engleske organizirao zavjeru protiv Elizabete koja je na vrijeme otkrivena i zbog čega je i Marija Stuart stavljena u teži pritvor.

[uredi] Sukob sa Španijom

Španski kralj Filip II planirao je 1587. godine izvršiti invaziju Engleske, ali ga je te godine Elizabetin veliki pomorski zapovjednik Francis Drake spriječio u tome spalivši mu dio flote kod Cadiza. No već iduće 1588. godine Filip II skupio je veliku flotu od 130 brodova i 30.000 vojnika i iz Nizozemske pokrenuo napad na Englesku. Engleska flota porazila je i razbila Španjolce, dijelom i zbog lošeg vremena, a to je Elizabeti donijelo u narodu veliku popularnost i slavu. Nakon toga engleski ratni i gusarski brodovi su narednih godina nastavili ugrožavati španjolske interese na Atlanskom okeanu, Sjevernoj i Južnoj Americi.

[uredi] Pitanje nasljednika

Kada se Elizabeta 1562. godine razboljela od kozica, parlament je prvi puta postavio pitanje Elizabetinog nasljednika budući da Elizabeta nije bila udana a niti je imala djece. To pitanje je stalno pratilo Elizabetinu vladavinu. Postojale su dvije moguće linije nasljeđivanja i to prema dvije sestre kralja Henrika VIII, mlađoj i starijoj. Po mlađoj sestri linija je vodila prema sestri kraljice Jane Grey, Katarini koja je ubrzo potom umrla, a druga je linija vodila po starijoj Henrikovoj sestri Margareti koja je bila supruga škotskog kralja i baka škotske kraljice Marije Stuart koju je Elizabeta od 1568. držala u zatočeništvu. Kako je Marije Stuart Elizabetinom odlukom bila pogubljena, njezin sin, škotski kralj Jakov VI jedini je bio preostao u nasljednoj liniji.

[uredi] Zadnje godine vladavine i smrt

Zadnje godine Elizabetine vladavine obilježene su slavnim umjetnicima Christopherom Marloweom, Williamom Shakespeareom i Benom Jonsonom, osvajanjem i kolonizacijom Sjeverne Amerike i jačanjem engleske pomorske flote, a time i velikim razmahom trgovine. Elizabeta je 1600. osnovala Britansku istočnoindijsku kompaniju, a njena tolerantna i prosvijećena politika dovela je do procvata filozofije (Francis Bacon) i nauke.

Sama Elizabeta bila je obuzeta melankolijom, postala je cinična i potpuno se osamila. Povukla se u osamu u Palaču Richmond gdje je provela svoje posljednje dane. Umrla je 24. marta 1603. godine nakon 44 godine vladavine. Naslijedio ju je škotski kralj Jakov VI pod imenom Jakov I. Time je sa historijske i dinastičke scene u Engleskoj sišla dinastija Tudor, a englesko prijestolje zauzeli su članovi dinastije Stuart.