Hrvatski jezik
From Wikipedia
|
| Hrvatski jezik Hrvatski jezik |
|
|---|---|
| Govori se u: | Hrvatskoj, Vojvodina, u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini,Gradišće (Burgenland), Austrija i drugim državama |
| Regija: | Srednja Europa, Balkan |
| Ukupno ljudi koji govore hrvatski: | 6 milijuna |
| Rangiran po broju ljudi koji ga govore u svetu: | otprilike 8 milijuna |
| Jezička grupa: Klasifikacija: |
Indoeuropska slavenski |
| Status jezika | |
| Službeni jezik u: | Hrvatskoj, Vojvodina, (Srbija), Bosni i Hercegovini Federaciji,Gradišće (Burgenland), Austrija. |
| Regulisan od: | Vijeće za normu hrvatskog jezika |
| Kodovi i šifre hrvatskog jezika | |
| ISO 639-1 | hr |
| ISO 639-2(B) | hrv |
| ISO 639-2(T) | scr |
| SIL | SCR |
Hrvatski jezik je standardni južnoslavenski jezik kojim govori oko 5 milijuna ljudi, uglavnom Hrvata, te neutvrđen broj hrvatskih iseljenika u obje Amerike, Australiji i Europi. Veoma je sličan standardnom srpskom jeziku, a kao standardni jezik se 1991. izdvojio iz srpskohrvatskog jezičkog standarda. Hrvatska jezička norma je postojala i prije stvaranja srpskohrvatskog standarda.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Hrvatski jezik kao sistem dijalekata
Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik obuhvaća čakavski i kajkavski dijalekt kojima govore samo Hrvati, dok se štokavskim dijalektom služe prvenstveno Srbi, uz Hrvate i Bošnjaci, i Crnogorci. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim (tzv. bosansko-dalmatinski dijalekt) i ijekavsko-šćakavskim (tzv. istočno-bosanski dijalekt) Hrvati i Bošnjaci, a novoštokavskim ijekavskim (tzv. istočnohercegovačko-krajiški dijalekt) Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam, a u okolnim zemljama (Mađarska, Slovačka) mješavinom štokavskih, čakavskih i kajkavskih dijalekata. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise govore štokavskim dijalektom, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj služe se jednim torlačkim dijalektom.
[uredi - уреди] Povijest hrvatskog jezika do „Hrvatskog narodnog preporoda“
Od 9. do 11. stoljećea dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenom na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičkim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanom nasljeđu. Prvo pismo hrvatskog jezika bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je u Hrvatsku donijeli učenici otaca slavenske pismenosti Ćirila i Metoda. Hrvatska glagoljica je od početne oble postala, u sljedećim stoljećima, uglastom. No, ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u zapadne krajeve također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifični vid ćirilice, bosančica, u upotrebi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Latinica ulazi u hrvatski jezik kasnije, u 14. stoljećeu, tako da do 1300-ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.
[[Slika:Bascanska_ploca.jpg|mini|desno|Baščanska ploča, djelo rane hrvatske pismenosti]]
Prvi pisani spomenici Hrvata na slavenskom jeziku su Baščanska ploča (otok Krk, 11. stoljeće), Humačka ploča (10.-11. stoljeće, Humac kod Ljubuškog u BiH), Valunska ploča (Istra, 11. stoljeće), Mihanovićevi i Grškovićevi fragmenti (12. stoljeće, negdje u regiji Huma ili Bosne). To su tekstovi na staroslavenskom sa elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom, uz izuzetak Humačke ploče, na kojoj nalazimo nekoliko glagoljičkih slova uz tekst na bosančici. No, zlatno doba pismenosti i književnosti na hrvatsko-crkvenoslavenskom pada kasnije, u 14. i 15. stoljeće (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem 15. stoljećea, kada počinje dominirati produkcija na narodnom jeziku sva tri hrvatska dijalekta.
Od 12. do 15. stoljećea, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave dijalektske diferencijacije koji se mogu, za govornike hrvatskoga, podijeliti u tri dijalekta: čakavski, štokavski i kajkavski.
Prvi se od crkvenoslavenske matrice odvojio čakavski dijalekat. Primjeri toga dijalekta su Vinodolski zakonik (1288.) i Istarski razvod (1275, prepis 1325). Čakavski dijalekt je do turske najezde u 15. stoljećeu pokrivao veliko područje sjeverozapadne priobalne Hrvatske, Like, dijela zapadne Bosne, Dalmacije i praktički sve otoke. U 14. i 15. stoljećeu se snažno afirmirao čakavski kao hrvatski književni jezik koji je postojao zajedno sa čakavsko-crkvenoslavenskim amalgamom, te čakavsko-štokavskom smješom u velikom dijelu Bosne. Vrhunac postiže književnost pisana hrvatskim čakavskim književnim jezikom od 15. do 17. stoljećea, kada nastaju djela Marka Marulića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Petra Hektorovića,...obuhvativši velik broj žanrova: lirsku poeziju, ep, dramu, roman, poslanice i zapise. Takođe, prvi hrvatski rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma. [[Slika:Vinodol.jpg|mini|desno|Vinodolski zakonik, djelo rane hrvatske pravne regulative]]
Štokavski dijalekt je zasvjedočen, kao i čakavski, prvo u mješavini sa crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji hrvatski tekst možemo smatrati kao prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis «Vatikanski hrvatski molitvenik», nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prepis sa čakavskoga originala. Radi se o štokavskom tekstu na narodnom jeziku. No, i prije toga su se pojavljivali tekstovi na mješavini narodnog štokavskog i crkvenoslavenskog jezika- na primjer, diplomatski spisi iz područja Dubrovnika, Huma i Bosne. Paleografi smatraju da su rani hrvatski štokavski tekstovi nastali u dubrovačkoj i nekim bosanskim i humskim kancelarijama. Pravi procvat književnosti na hrvatskom štokavskom književnom jeziku doživljava krajem 15. stoljećea u Dubrovniku, u djelu legendarnog dvojca Džore Držića i Šiška Menčetića (doduše, taj dijalekt se može promatrati kao štokavski protkan velikim brojem čakavskih elemenata). Kasniji majstori književnosti koja pokriva poeziju, ep, dramu i prevodne vjerske tekstove Marin Držić, Dominko Zlatarić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. U 17. stoljećeu se književnost na štokavskom dijalektu proširila među Hrvatima u Bosni (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilović), a u 18. stoljećeu je obuhvatila i Slavoniju i Dalmaciju, uz već postojeće Bosnu, Hercegovinu i Dubrovnik. Idiom se razlikovao od kraja do kraja, i mijenjao se tijekom vremena: česta je pojava čakavsko-štokavske mješavine, ijekavsko-ikavske (posebno u Dubrovniku i istočnoj Bosni), kao i pisama: u Dubrovniku i Dalmaciji je latinica brzo istisnula bosančicu koja se duže, do sredine 18. stoljećea održala među franjevcima u Bosni. Na štokavskom su napisane i prva hrvatska gramatika (Bartol Kašić, 1604.), te prvi opsežniji hrvatski rječnik (Jakov Mikalja, preko 25.000 riječi.) Središta hrvatske štokavske pismenosti i književnosti su Dalmacija s Dubrovnikom, Bosna i Hercegovina i Slavonija.
Kajkavski dijalekt najkasnije ulazi u hrvatsku književnost, 1573. s «Dekretumom» Ivana Pergošića. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Turke. Od 16. do 18. stoljećea niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavski dijalekt koji je na početku 19. stoljećea ostao jedinim «konkurentom» štokavštini za općehrvatski jezik. Na kajkavštini je utemeljen interdijalekt tzv. Ozaljskoga kruga, njegovani jezik plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, kao i pisca Rittera-Vitezovića i leksikografa Belostenca. Taj kajkavsko-čakavsko-štokavski amalgam je procvao i usahnuo u 17. stoljećeu, zajedno s padom Zrinskih i Frankopana.
Sumarno, može se reći sljedeće. Hrvati su pisali na tri pisma:
- glagoljicom (od 10/11. stoljećea do, najkasnije, 17. stoljećea)
- bosančicom (od 10/11. stoljećea do druge polovine 18. stoljećea)
- latinicom (od 14. stoljećea do renesanse)
Hrvatski jezik je izražavan na jednom općeslavenskom jeziku, tri narodna dijalekta koja su postala književnim jezicima, te jednom interdijalektu:
- staroslavenskom ili crkvenoslavenskom (od 10/11. stoljećea do, uglavnom, 15. stoljećea)
- čakavskom dijalektu i čakavskom književnom jeziku (od 13. stoljeća do, uglavnom, 17. stoljećea)
- štokavskom dijalektu i štokavskom književnom jeziku (od 13/14. stoljećea do Preporoda)
- kajkavskom dijalektu i kajkavskom književnom jeziku (od 15/16 st. do Preporoda)
- na čakavsko-štokavsko-kajkavskom interdijalektu koji je dao djela uglavnom u 17. stoljećeu
[uredi - уреди] Ilirski pokret i 19. stoljeće: dovršetak standardizacije
U Hrvatskoj su bile tog vremena na vidiku, sve do početka HIH veka, samo dvije klase: svećenici romanizirani, i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za svećenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.
U to vrijeme, mladi student njemačkog podrijetla, Ljudevit Gaj, stvara književni jezik temeljen na novoštokavskom, sličnom onome kojim govore Srbi. On je raznosio novine na tom jeziku, da bi probudio hrvatsku nacionalnu svijest.
Trajnim tekovinama ostaju Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije. Formalno, Gaj je standardizirao latiničnu grafiju u nekoliko pokušaja. U početku su mu riješenja išla putem ideja Ritera Vitezovića, no, kasnije je preuzeo češke dijakritičke znakove (č,š,ž), sam izmislio digrafe lj, nj,dž, iz poljske grafije uzeo ć, a kasnije je Đuro Daničić predložio grafem đ. Pravopis je Gaj, uz glavne ilirske gramatičare Babukića i Antuna Mažuranića, oblikovao po češkom uzoru, tj. umjesto dominantne hrvatske fonološke/glasovne tradicije kakva je preovlađivala u Dubrovniku (kultnom mjestu Iliraca), uzeo je morfonološku/etimološku. Po glasovnom pravopisu bilježe se promjene u izgovoru (sladak/slatko, iz-puniti/ispuniti,..), a po etimološkom ne (sladak/sladko, izpuniti,..).
Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja toga doba je tzv. Bečki dogovor iz 1850., ili sporazum 5 hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i 2 srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum je nastao kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je «zemaljski jezik» na više područja prestajao biti njemački. Suštinski, radilo se o shvaćanjima da su hrvatski i srpski jedan jezik, pa ga treba ujednačiti u svim vidovima.
Poslije preporoda, jača hrvatska nacionalna ideologija pod vodstvom Ante Starčevića (koji je smatrao da hrvatski jezik treba imati ekavsku osnovu- taj pokušaj je propao),kao i hrvatska verzija jugoslavenstva (Štrosmajer, Rački). Osnivanjem Jugoslavenske akademije u Zagrebu, druga polovina 19. stoljećea je u Hrvatskoj obilježena borbom tzv. filoloških škola, među kojima se ističu dvije: Zagrebačka, u neku ruku nastavljač Ilirskog pokreta (glavni protagonisti gramatičar Adolfo Veber Tkalčević i leksikograf Bogoslav Šulek), te «hrvatskih vukovaca», ili sljedbenika ideja srpskog jezičkog reformatora Vuka Karadžića. Zagrebačka škola je dominirala od 60-ih godina do kraja 19. stoljećea, kada «vukovci» ili mladogramatičari (nazvani po dominantnom pravcu u filologiji tog vremena) uspjevaju, uz političku podršku mađaronskih vlasti, da izvrše prevrat na nekoliko polja, od kojih su najvidljiviji u pravopisu i nekim vidovima morfologije.
Zagrebačka škola je bila nasljednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala i u 1870e-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slavenske jezike (slovenski, ruski, češki,..). Stoga njihovo inzistiranje na etimološkom pravopisu, razlikovanju padeža u množini, obzir prema ostalim hrvatskim dijalektima, te neke druge karakteristike. Najznačajnija djela Zagrebačke škole ostaju veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio modernu hrvatsku civlizacijsku terminologiju na svim poljima, tako da je hrvatski (i ne samo hrvatski) nezamisliv bez njegovih neologizama (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..)
Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dvije ili tri generacije, no, najveći utjecaj su imali oni na prelazu 19. u 20. stoljeće (njih možemo zvati i mladogramatičarima, dok vukovce iz 1840e-ih i 1850e-ih ne, jer se radilo o amaterima i simpatizerima ideja Vuka Karadžića o obliku narodnog jezika). Najistaknutiji mladogramatičar je bio filolog i prevoditelj Tomo Maretić, a uz njega Ivan Broz i Franjo Iveković. Trajna ostvarenja mladogramatičara su na dva polja: pravopisa (koji je po glasovnom načelu napisao 1892. Ivan Broz), te gramatike i jezičke povijesti (velika gramatika Tomislava Maretića). Na polju leksikografije mladogramatičari su imali djelomičan uspjeh: sljedbenici ideja Karadžićevog najboljeg nastavljača, Đure Daničića, držali su se pravila koja nisu na glavnoj liniji hrvatskoga jezika, pa je veliki rječnik JAZU/HAZU, kojeg su oni uređivali do 20-ih i 30-ih godina 20. stoljećea, u tom delu dobrano zastario. Dakle, može se zaključiti: trajne su zasluge mladogramatičara stabilizacija hrvatskoga pravopisa na glasovnoj osnovi , te utemeljenje standardnog jezika na novoštokavštini.
[uredi - уреди] Hrvatski standardni jezik
Među hrvatskim lingvistima ne postoji suglasnost o tome od kada «datira» hrvatski standardni jezik. Navest ćemo samo dominantne stavove.
Većina hrvatskih lingvista se slaže da bi hrvatski standardni jezik, da nije bilo turske invazije, bio osnovan na amalgamu čakavštine i štokavštine, s mnogo značajnijim udjelom crkvenoslavenskoga. Štokavski, ili novoštokavski je postao temeljem hrvatskom standardnom jeziku zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavski dijalekat na margine hrvatskog etničkoga prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Veoma brzo širenje književne produkcije (umjetničke i liturgijske književnosti) na štokavskom vernakularu iz kojega je eliminirana većina crkvenoslavenskih oblika, dosta je brzo ukazala na to u kome će se smjeru kretati standardizacija hrvatskog. Takođe, praktički svi hrvatski lingvisti se slažu sa mišljenjem uglednog lingvista Dalibora Brozovića: «Hrvatska jezična povijest naoko možda nije svagda dovoljno jasno slijedila svoj cilj, ali je put k njemu ipak prilično jasan. Glagoljična su se i ćirilična hrvatska djela prelagala u latinicu, ali obratnih postupaka nije bilo. Kajkavski su i čakavski pisci pisali i štokavski, ali obrnuti postupci nisu poznati. Nenovoštokavski štokavci prihvaćali su novoštokavsku osnovicu, ali se nije događalo obrnuto. Ikavci pišu i ijekavski, ali ne i obrnuto.» Isto, skoro svi hrvatski lingvisti smatraju da su glavne karakteristike hrvatskoga izražene u tri točke:
- hrvatski jezik je tvorben, tj. njegova je bitna karakteristika jezički purizam ili sklonost zamjenjivanju tuđih riječi domaćim neologizmima
- hrvatski se oslanja na višestoljetnu jezičku i književnu baštinu na narodnom jeziku (preko 7 stoljećea) i iz nje crpi
- trodijalekatnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog, dovodi do posljedice da novoštokavski, iako temelj hrvatskoga standarda, nema status «jezičkoga suca» i riječi iz ostala dva dijalekta slobodno bivaju asimilirane u hrvatski standardni jezik
Neki ističu da su to i suštinske karakteristike koje odvajaju hrvatski od ostala dva jezika također osnovana na novoštokavštini, srpskog i bošnjačkog- više nego popis razlika na svim poljima, od fonetike do rječnika. Što se tiče postanka standardnoga jezika, dominiraju tri stava:
- po jednom stavu, koji je najrašireniji, hrvatski standardni jezik počinje oko 1750, snažnim procesom društveno-jezičke unifikacije prvenstveno preko općenacionalnih «bestelera», Kačić Miošićevog «Razgovora ugodnog naroda slovinskoga» i «Satira» Matije Antuna Relkovića. Po tome mišljenju, tada se odvijala dvosmjerna standardizacija, kajkavska na hrvatskom sjeverozapadu i novoštokavska u drugim dijelovima, a Hrvatski narodni preporod je značio napuštanje manjinske kajkavske i prihvaćanje većinske novoštokavske, uz konačnu stabilizaciju hrvatske latiničke grafije
- po drugom stavu, inzistira se da je pojam standardnog jezika preuzak i previše uslovljen društvenim okolnostima, pa se predlaže ostanak preovlađujućeg naziva književni jezik. Po tome mišljenju, za neki nacionalni jezik se može reći da počinje kada se pojavi jezički idiom na kojemu je zasnovan budući standardni jezik, i to u dovoljno sličnom obliku da nema većih razlika u morfosintaksi. Ako se uzmu ti kriteriji, hrvatski književni jezik počinje krajem 15. stoljećea, dakle u razdoblju 1480-1500, u djelima Šiška Menčetića i Džore Držića.
- treći stav je kompromisno riješenje po kojemu hrvatski književni, pa i standardni jezik, počinje u doba baroknog slavizma (1600-1650). Tada su ostvareni proboji na najznačajnijim poljima: napisane su i objavljene reprezentativne gramatike i rječnici (Bartol Kašić, Jakov Mikalja), objavljena su glavna djela umjetničke (Ivan Gundulić, Ivan Bunić) i liturgijske književnosti (Bartol Kašić, Matija Divković). Pristaše tog stava ukazuju da je jezički oblik toga doba potpuno moderan, čak i moderniji od onoga kako prije (1500-ih), tako i kasnije (1750-ih), te da je jezičku standardizaciju zapravo najvažnije djelo «Ritual rimski» Bartola Kašića, katolički obrednik od preko 400 stranica, napisan na štokavštini, i koji je služio kao glavni vjerski obrednik do 1929, u svim hrvatskim krajevima- i kajkavskim i štokavskim.
[uredi - уреди] 20. stoljeće: jezik i politika
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, vladala je srpska dinastija, koja je svim silama htjela spojiti hrvatski i srpski, pa čak i hrvatski, srpski i slovenski. No, uspjeha nije bilo, a, uz to, dosta dokumenata iz tog vremena pisano je isključivo na srpskom jeziku.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, režim ustaša je izmišljao i prevodio internacionalizme, anglizme i srpske riječi. Tako je na primjer helikopter postao zrakomlat.
U vremenu druge Jugoslavije, 1953. potpisan je Novosadski dogovor, po kojem postoji jedan jezik, imenom srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Komunistička partija Jugoslavije uvela je mnogo internacionalizama u jugoslavenske jezike, što je išlo na štetu hrvatskom jeziku. Tako je gospodin postao drug, stranka partija, vojska armija, oružništvo i policija milicija itd. Isto tako, na korist je išla činjenica da je latinica bila službeno pismo JNA.
U vremenu odcjepljivanja Hrvatske od Jugoslavije, pohrvašćene su sve riječi isto kao što su i rashrvašćene. No, sada je hrvatski jezik na udaru anglizama, kao što su frend, luzer, kompjutor, nekorištenje pridjeva itd.
[uredi - уреди] Vidi još
