Josip Broz Tito
From Wikipedia
Josip Broz, poznatiji pod nadimkom Tito (7.5. 1892. - 4.5. 1980.) je jugoslavenski revolucionar, vojskovođa i državnik koji se smatra jednom najvažnijih ličnosti 20. vijeka i uopće historije na prostorima bivše Jugoslavije.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Rane godine
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.
[uredi - уреди] Prvi svjetski rat i oktobarska revolucija
Godine 1913. odlazi u austro-ugarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Također je otkrio i talent za mačevanje te je dobio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u toj disciplini. Početkom prvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita u uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.
Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.
[uredi - уреди] Jugoslavenski komunist
U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.
Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.
Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.
[uredi - уреди] Generalni sekretar KPJ
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
[uredi - уреди] Partizanski vođa
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, središtu tzv. Užičke republike odakle usmjerava razvitak ustanka. Nakon njemačke ofanzive se, zajedno s glavninom partizanskih snaga povukao u istočnu Bosnu gdje će se stvoriti nova velika baza partizanskog pokreta. U Rudom, u istočnoj Bosni, 21. decembra 1941. je po njegovom naređenju osnovana Prva proleterska brigada.
Nakon neuspjeha osovinskih snaga da unište partizane u prvoj polovici 1942. godine, glavnina partizanskih snaga pokreće veliki pohod u Bosansku Krajinu, koji će rezultirati stvaranjem velike slobodne teritorije na području Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedištem u Bihaću, tzv. Bihaćke republike.
Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje će s vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio naslov Maršala.
Tito je nakon toga rukovodio borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
Ratne operacije su završile 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
[uredi - уреди] Državnik
Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dio Istočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, počela provoditi nacionalizacija velikih poduzeća te prisilna kolektivizacija zemlje.
No, postepeno su na vidjelo počele izlaziti i sve veće nesuglasice između Tita i Staljina, koje svoj korijen imaju u tome što su jugoslavenski komunisti na vlast došli vlastitom borbom, umjesto uz pomoć Crvene armije, te su smatrali kako imaju pravo budući razvoj svoje države određivati sami, a ne po sovjetskom diktatu. Prikrivena napetost Tita i Staljina je eskalirala 1948. godine kada je došlo do javnog raskola nakon Rezolucije Informbiroa.
U tom periodu je još jednom do izražaja došla Titova državnička sposobnost. Nakon što se nemilosrdnim mjerama, uključujući otvaranje zloglasnog zatvora Goli otok, obračunao sa Staljinovim pristašama u KPJ, vješto je iskoristio hladni rat kako bi nagli prestanak sovjetske nadoknadio američkom pomoći. Raskid sa SSSR-om je bio i prilika da se, za razliku od dogmatskog marksizma sovjetskog tipa razvije socijalizam prilagođen jugoslavenskim prilikama. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953. godine.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja.
1950-ih su Titovu novu politiku neutralnosti u hladnom ratu usvojile mnoge novostvorene države Trećeg svijeta, pa je Tito u tome prepoznao mogućnost za stvaranje novog saveza koji je nazvan Pokret nesvrstanih. Ta će alijansa dugo vremena ne samo omogučiti veliki ugled u svijetu, nego i njenim poduzećima donijeti mnoge unosne poslove u zemljama Trećeg svijeta.
Istovremeno se i socijalizam u Jugoslaviji, neopterećen sovjetskim dogmama, počeo razvijati u smjeru sve veće otvorenosti prema novim idejama, a životni standard stanovništva nastavio rasti, postavši vidno boljim ne samo u odnosu na Istočni blok, nego i neke zapadne kapitalističke zemlje Evrope, kao što su Portugal i Irska. No, svi ti trendovi, koji su kulminaciju stekli krajem 1960-ih, prekinuti su početkom 1970-ih nakon pojave nacionalističkog masovnog pokreta u Hrvatskoj. Tito, koji je ispočetka ohrabrivao reforme i veću otvorenost, nakon toga se stavio na stranu dogmata i konzervativaca, pa je obračun s maspokom iskorišten kako bi se Partija očistila od reformskih elemenata u svim republikama i pokrajinama. Trijumf komunističkog dogmatizma prestavlja donošenje Ustava 1974. godine odnosno Zakona o udruženom radu 1976. godine - nastojanja da se jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma kodificira u dogmu - a koji su svoje negativne posljedice pokazali tek nakon Titove smrti.
Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.
[uredi - уреди] Posthumne kontroverze
Tito je za svog života u SFRJ stvorio kult ličnosti i za njegovog života je bilo nemoguće imati bilo kakvo kritičko mišljenje o bilo kome aspektu njegovog života i politike, odnosno razlučiti stvarne činjenice od službene propagande. To je nakon njegove smrti, a pogotovo nakon raspada SFRJ, dovelo do reakcije u vidu tretiranja Tita kao najvećeg zločinca u historiji, odnosno negiranja službenih podataka u korist raznih mitova i urbanih legendi, često i onih najapsurdnijih.
[uredi - уреди] Spoljašnje poveznice
| Drugi svjetski rat u Jugoslaviji | ||||||
| Sudionici | Glavni događaji | Bojišta | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
Sudionici:
|
Najvažniji događaji:
Ratni zločini:
|
Drugi svjetski rat u Jugoslaviji po budućim republikama, pokrajinama i regijama:
|
||||
