Ciudad de México
Izvor: Wikipedija
Ciudad de México (Mexico City) najveći je i glavni grad države Meksiko a ujedno je i istoimeni Federalni distrikt. Upravo zato ga u zemlji često nazivaju i México DF ili čak samo DF(DF=Distrito Federal, federalni distrikt). Grad Mexiko ima 8.657.045, dok ukupna gradska aglomeracija ima 22.095.047 stanovnika (stanje 1.siječnja 2005.).
Područje ove metropole se smatra najbrže rastućim na zemlji. Tako snažan rast uzrokuje s jedne strane veliko doseljavanje u Mexiko, a s druge visoka stopa prirodnog prirasta stanovništva. U gradu je i sjedište nadbiskupije. Tu je političko, gospodarsko i kulturno središte kao i najvažniji saobraćajni čvor zemlje s brojnim univerzitetima, visokim školama, kazalistima, muzejima i građevinskim spomenicima. Od 1987. su povijesna jezgra grada kao i vodeni vrtovi u četvrti Xochimilco na popisu UNESCO-ve liste svjetske kulturne baštine.
Sadržaj |
[uredi] Ime grada
Svoj glavni grad Meksikanci najčešće nazivaju México ili El D.F.("El De Effe"). Dakle, kad se kaže Meksiko, uobičajeno je da se to odnosi na grad, kad piše Mexico D.F. - Distrito Federal riječ je o federalnom distriktu Federalne države Meksiko. Puno rjeđe, i gotovo isključivo u službenim dokumentima ili prilikama se spominje La Ciudad de México. Zemlja, odnosno država Meksiko je dobila ime po glavnom gradu ali ju njeni stanovnici rijetko nazivaju México, uglavnom kažu La República ili jednostavno La Patria (Domovina). U svijetu se često, pogrešno, koristi engleski naziv Mexico City.
[uredi] Zemljopis
[uredi] Zemljopisni položaj
Grad Meksiko se smjestio na južnom završetku 60 km duge i 100 km široke Meksičke doline koja se nalazi na prosječno 2.308 m nadmorske visine i s tri strane je okružena brdima, između ostalog sa vulkanima blizancima Popocatépetl i Iztaccíhuatl kao i Sierra Nevadom. Zbog takvog položaja je opasnost od smoga neprekidno vrlo velika. Federalni distrikt ima površinu od 1.479 km². Područje metropole "Zona Metropolitana de la Ciudad de Mexico", u koju pored glavnog spadaju još i 34 druga grada iz okolice, ima površinu od 4.986 km².
Ovo područje koje podsjeća na zdjelu je već je stoljećima središte zemlje, davno prije nego što je moglo biti i riječi o nekoj meksičkoj naciji. Dolina je nekada bila ispunjena nizom jezera ali su ih Španjolci uglavnom isušili. Htjeli su smanjiti opasnost od poplava nakon ljetnih kiša, i povećati površinu za naseljavanje. Međutim, teren je u gradu još uvijek mekan pa grad Meksiko tone godišnje oko 25 cm.
[uredi] Geologija
Grad Meksiko se nalazi na području ugroženom potresima. Potresi manjeg i srednjeg intenziteta su redovni. 19.rujna 1985. je potres snage 8,1 po Richteru sa epicentrom u federalnoj državi Michoacán udaljenoj oko 350 km odneo, po zvaničnim podacima, 9.500 ljudskih života, a 30.000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Prema podacima spasilačkih ekipa broj mrtvih je bio do 45.000 ljudi. Ukupno je oštećeno 2.800 tgrada, od toga ih se 880 srušilo. Veliki broj žrtava je bio posljedica nekvalitetne gradnje zgrada, a mekana podloga grada je još doprinijela pojačanju efekta potresa.
[uredi] Podjela grada
Grad Meksiko je podijeljen na 16 gradskih okruga: Álvaro Obregón, Azcapotzalco, Benito Juárez, Coyoacán, Cuajimalpa, Cuauhtémoc, Gustavo A. Madero, Iztacalco, Iztapalapa, Magdalena Contreras, Miguel Hidalgo, Milpa Alta, Tláhuac, Tlalpan, Venustiano, Carranza i Xochimilco.
[uredi] Klima
Zahvaljujući svom dosta visokom položaju grad se nalazi u području umjerene klime. Oko podneva je jako vruće samo ljeti, u razdoblju između travnja i lipnja. Od listopada do svibnja je sušno a od lipnja do rujna kišno razdoblje kad kiša pljušti uglavnom kratko i snažno.
Prosječna godišnja temperatura iznosi 16,5° C, a prosječna količina padavina je 894 milimetara. Najtopliji mjesec je svibanj s prosjekom od 18,6° C, a najhladniji prosinac i siječanj sa 13,8°. Najveća količina kiše padne u kolovozu, i to oko 194 mm, a najmanje u siječnju, samo 10 mm.
[uredi] Povijest
[uredi] Razdoblje Azteka
Prema zapisima Azteka (zapravo Méxica, izgovor Mehika), oni su osnovali grad 1325. pod imenom Tenochtitlan kad se skupina nomada sa sjevera naselila na otok u jezeru Texcoco. Prema njihovoj predaji, od Huitzilopochtlia su dobili zadatak da zasnuju grad tamo gdje vide orla da sjedi na kaktusu i jede zmiju. I našli su ga - na otoku usred jezera. Orao, zmija i kaktus su centralni motiv današnje Meksičke zastave.
Stvarna povijest naseljavanja je vjerojatno bila ipak malo drugačija. Mali otoci na plitkom jezeru su bili na prvom mjestu strateški dobro izabran položaj, a jezero ih je snabdijevalo ribama. Kako nije bilo dovoljno zemlje za obrađivanje, gradili su splavi (čiji su kreatori bili susjedni Xochimilca Indijanci) na koje su donijeli zemlju i na tako napravljenim umjetnim otocima uzgajali cvijeće i povrće. Otoke, splavi i obalu povezali su nizom nasipa koji su korišteni kako za reguliranje vodostaja jezera, tako su mogli u slučaju potrebe, i sve poplaviti. Osim toga, imali su i mostove koje su u slučaju napada mogli podići pa tako spriječiti neprijatelja da dođe do njih, ali i onemogućiti bijeg.
Grad na otocima je uskoro imao više od 13 km². Azteki su uskoro proširili svoje područje vlasti. Prvo su uz pomoć oružja, intriga i mijenjanjem saveznika osvojili dolinu. Već 100 godina prije konkviste Azteki su vladali ogromnim područjem, trgovina je bila dobro razvijena, a čak su im i vrlo udaljena područja plaćala danak.
[uredi] Konkvista
1519. se Hernan Cortes iskrcao sa samo nekoliko storima ljudi na istočnoj obali i krenuo prema Tenochtitlanu. Više okolnosti su mu išle na ruku: posjedovanje vatrenog oružja i efekt šoka koji su na indijance imali jahači (konj je do tada bio u tim krajevima nepoznat, pa su konja i jahača smatrali jednim bićem), podrška plemena s kojima su Azteki bili u neprijateljstvu ili ratu, ali i oklijevanje njihovog vladara Moctezuma II. da im pruži otpor.
Vladar Azteka je bio misaon, duboko religiozan čovjek, koji je u Cortesu vidio bijelog, bradatog boga Quetzalcoatla koji se vratio da ispuni jedno staro proročanstvo. 8.studenog 1519. je pustio Španjolce u grad; istina, sa strahom, ali uz veličanstvenu dobrodošlicu. Cortes i njegovi pratioci su bili zapanjeni pogledom na glavni grad Azteka. Grad na jezeru sa 300.000 stanovnika bio je u svakom pogledu ravan bilo kojem europskom velikom gradu tog vremena.
Španjolci su zarobili Montezumu, opljačkali hramove i pobili puno svećenika. Uskoro je gradom zavladalo nezadovoljstvo zbog pasivnosti njihovog vladara i surovosti njegovih gostiju i pobili su dio Španjolaca zajedno sa svojim vladarom. Prema izvješćima Španjolaca, narod je kamenovanjem ubio Montezumu kad je pokušao spriješiti pobunu protiv nezvanih gostiju. Španjolci su uz velike gubitke istjerani iz grada.
Cortes je s nekolicinom svojih ljudi uspio pobjeći, skloniti se kod saveznika u Tlaxcali gdje je sagradio nove brodove, reorganizirao svoje snage i nakon 3 mjeseca opsade uz pomoć savezničkih indijanaca slomio samoubilački otpor Azteka i osvojio grad 13.kolovoza 1521.
Do danas je sjećanje na taj poraz bolno upisano u povijesno sjećanje Meksikanaca. Cortesa ni malo ne vole, ali jednako tako ni Montezumu ni Malinche, Cortesovu prevoditeljicu, kao ni plemena koja su pomogla Cortesu.
Kako je morala biti ogorčena borba za Tenotichtlan vidi se po tome što od nekad cvatuće metropole nije ostalo gotovo ni traga. Jedan Cortesov pratioc je zapisao: "Sve što sam tada vidio je bilo zgaženo i uništeno; nije ostao ni kamen na kamenu".
[uredi] Španjolsko i postkolonijalno doba
Španjolci su pobjedonosno uništavali svaki trag kulture Azteka i gradnjom crkvi i palača na mjestima njihovih hramova i zgrada pokušali uništiti i sjećanje na nju. Utvrdili su se, isušili najveći dio jezera Texcoco i odavde krenuli u osvajanja daleko na sjever do područja današnjih SADa i na jug do Srednje Amerike.
Grad Meksiko je 1535. postao glavni grad Vicekralja Nove Španjolske koja je obuhvaćala sve Španjolske provincije u Americi sjeverno od Kostarike, karipske otoke i Filipine. Španjolska kolonijalna vlast trajala je punih 300 godina.
1810. je pod vodstvom Miguela Hidalga počeo rat za nezavisnost, koji je pobjedonosno završio ulaskom pobunjenika pod vodstvom Augustina de Itrubide u grad 1821.
Tijekom Meksičko-Američkog rata Amerikanci su 1847. osvojili grad i držali ga pet mjeseci okupiranim. Zatim su gradom od 1863. do 1867. vladali car Maximilian i francuska vojska dok ih iz grada i cijelog Meksika nije 1866 uz pomoć SADa istjerao Benito Juarez, koji je još 1858. bio izabran za predsjednika Meksika.
[uredi] Novo vrijeme
Grad se polako širio izvan područja isušenih jezera (diktator Porfirio Diaz je isušio zadnje ostatke jezera Texcoco), ali je položaj u više pogleda nepovoljan za razvoj u moderan grad. Nedovoljno isušene močvare su bile idealne za razvoj malaričnih komaraca, a iz Europe su povremeno stizale bolesti koje su teško pogađale indijansko stanovništvo. Veliki broj zgrada je sve više tonuo u mekanu podlogu.
Za vrijeme revolucije je poginulo gotovo dva miliuna ljudi, a još puno veći broj ih je ostao bez imanja i krova nad glavom. Priliv stanovnika u grad je bio vrlo velik. Tisuće očajnih ljudi je dolazilo u grad koji se industijalizirao u potrazi za poslom i boljim uvjetima života. U vremenu od 1920. do 1940. se broj stanovnika udvostručio i narastao na 1,8 miliona, a socijalni su se problemi zaoštrvali.
2.listopada 1968 grad je pokazao svoju najokrutniju stranu kada su na gotovo 250.000 studenata koji su demonstrirali protiv loših socijalnih uvjeta, bijednih uvjeta obrazovanja i manjka demokracije izašli tenkovi i vojska. Kako je to bilo samo 10 dana prije svečanog otvaranja Meksičkih ljetnih Olimpijskih igara, demonstracije su ugušene brutalnom silom. Prema službenim podatcima poginulo je 30, a prema izjavama studenata više od 500 ljudi.
1968. je broj stanovnika prešao 6 miliona, a godišnji rast od 7% nije bilo moguće slijediti ni gradnjom kuća, niti si je većina pridošlica mogla to priuštiti, niti je infrastuktura mogla rasti takvim tempom. Posljedica takvog vrtoglavog rasta je stvaranje slamov divovskih razmjera, s kućicama koje si ljudi sami nekako sklapaju. Većina bez vode i sanitarija. Svaki pokušaj vlasti da situaciju poprave širenjem infrastuktue završava tako, da iza slama, koji se nekako riješi, odmah raste idući.
Prometni problemi su bili više nego ogromni, pa je gradnjom i stalnim širenjem mreže podzemnih željeznica situacija unekoliko olakšana. A rast grada, odnosno broja stanovnika se ne zaustavlja. Prema procjenama svaki dan u grad stiže novih 1.000 ljudi. Kao najgušće naseljeno metropolitansko područje na svijetu, grad neizbježno muče mnogi socijalni i strukturni problemi čije rješenje se u bliskoj budućnosti uopće ne nazire.
[uredi] Politika
Od prosinca 2000. je predsjednik Federalnog distrikta bio Andres Manuel Lopez Obrador. S tog mjesta je odstupio u ljeto 2005. kako bi se mogao kandidirati 2006. za mjesto Predsjednika Meksika. Smatra se, da ima izgleda za pobjedu. Osigurao si je veliki ugled kod građana značajnim socijalnim mjerama koje su trebale ublažiti najveće probleme u velikom broju područja. To ga je učinilo vrlo omiljenim političarom Meksika. Politički ga se svrstava u novu južnoameričku ljevicu, kojoj pripadaju i predsjednici Venecuele Hugo Chavez i Brazila Luiz Inacio Lula da Silva.
[uredi] Gradovi partneri
[uredi] Kultura i znamenitosti
Kazališna scena je u gradu Meksiko vrlo razvijena i ima prosvjetiteljsku i društveno-političku ulogu, prezentiranu širokom lepezom suvremenih dramatičara. Jedan od najpoznatijih i najvažnijih kulturnih centarara u srcu grada je 1934. dovršeni Palacioo de Bellas Artes (palača lijepih umjetnosti). I nacionalni folklorni ansambli sa svojim predstavama su značajni dio kulturne scene u gradu.
Pored kazališta, u gradu postoji čitav niz muzeja od kojih svakako treba spomenuti "Museo Nacional de Antropologia" (Nacionalni antropološki muzej) s najvažnijom zbirkom pretkolumbijanskog nasljeđa Meksika koju se smatra jednom od značajnijih zbirki te vrste na svijetu.
Meksiko je u svijetu poznat po svojoj glazbenoj tradiciji. Shodno tome, i grad je prepun takvih događanja. Vrlo zanimljiva priredba se odvija na Plaza Garibaldi. Tu se svaki dan okupe stotine glazbenika koji za okladu sviraju Mariachis. Sastave u pravilu čini grupa od četiri violine, tri trube koje su u pravilu malo po strani, tri do četiri gitarista i jednog pjevača.
Povijesna jezgra grada je "Trg Ustava" ili Zocalo. Nalazi se na mjestu gdje je nekada bila palača Aztečkog vladara Moctezuma II. (1465. - 1520.). Okružen je objektima sagrađenim između 1573 i 1792. Gradska jezgra je od 1987. na UNESCOvom popisu objekata Svjetskog kulturnog nasljeđa.
[uredi] Teotihuacan
Teotihuacan su iskopine ostataka grada s ogromnim piramidama, oko 40 km sjeveroistočno od grada Meksika. To su ostatci vladajuće kulture t.zv. "klasičnog" razdoblja prethodnika aztečkog carstva u tom području. Tu je živjelo oko 300.000 ljudi čiji se utjecaj prostirao preko čitave zemlje i daleko na jug, sve do područja Maya na poluotoku Yucatan, pa čak do Gvatemale.
Na vrhuncu snage Teotihuacan je sa svojih 75 hramova i 600 radionica bio, vjerojatno, najmoćnije ljudsko naselje pretkolumbijanskog razdoblja. Oko 200 godina p.n.e. sagrađena su najvažnija obilježja grada, Sunčeva piramida, Mjesečeva piramida i Ulica mrtvih. Grad obuhvaća 23 km² od čega samo Ceremonijalni centar ima 4 km². Piramide su tako divovske, da ih se prije iskapanja smatralo brdima.
Moćna Sunčeva piramida je najznačajnije znamenje Teotihuacana. Što se antičkih građevina Meksika tiče, njenu visinu od 70 m nadmašuje samo Cholula piramida - a ona je u ruševinama. Za njenu gradnju bilo je upotrijebljeno 2,5 miliona tona i to bez kola s kotačima ili teretnih životinja, kao i bez korištenja metalnog alata jer ni jedno ni drugo stare meksičke kulture nisu poznavale. Površina Sunčeve piramide je velika gotovo kao i površina Keopsove piramide, no zbog terasaste građe i manje strmine nije ni približno tako visoka.
Na kraju Ulice mrtvih sagrađena je Mjesečeva piramida. Ona je manja i sagrađena je nešto kasnije ali još u vrijeme razdoblja Teotihuacana I., i time jedna od najstarijih u zemlji. Kako se nalazi na uzvisini, njen vrh je gotovo na istoj visini kao i vrh Sunčeve piramide. Način gradnje je sličan: četiri kosa kata na koje se dolazi ogromnom pregradom. Ruševine Teotihuanaca su od 1987 na popisu Unesco-ve liste Svjetskog kulturnog nasljeđa.
[uredi] Parkovi
I jedan park je na Uneskovom popisu Svjetskog kulturnog nasljeđa. To je Xochimilco park, nazvan i "plivajući vrtovi" (na jeziku Nahuat Xochimilco znači "mjesto gdje raste cvijeće"). 1990. su vodeni vrtovi proglašeni eko-parkom. Ni jedna druga gradska četvrt ne podsjeća tako snažno na nekadašnji grad kao Xochimilco sa svojim plivajućim trgovinama, tržnicama i bojama. Osim ovog, u gradu postoji jos niz drugih parkova, no ovaj je svakako najpoznatiji i turistima najprivlačniji.
[uredi] Gospodarstvo i infrastruktura
Više od polovine industrijske proizvodnje nastaje u samom gradu ili njegovoj neposrednoj okolici. Tu se proizvode lijekovi, kemikalije, tekstil, elektronika, čelik i prometna sredstva kao i različiti prehrambeni proizvodi i proizvodi lake industrije.
Gospodarstvo glavnog grada je zadnjih godina značajno deregulirano i privatizirano. Privatne firme su sve dominantnije a privodi se kraju i privatizacija željeznica, zračnih luka i banaka. Napreduje i liberalizacija u energetskom sektoru, dok reforme u području Telekomunikacija i petrokemije još predstoje. Gradska burza je jedna od najvećih u Latinskoj Americi. Gospodarski rast je oko 5% a nezaposlenost 4%, ali uprkos toga jedna trećina stanovnika živi ispod granice siromaštva.
Međunarodna zračna luka Benito Juarez je dosegla granice svog kapaciteta, a i nalazi se unutar granica grada. Međutim, još se ne nazire rješenje odnosno gradnja nove zračne luke.
