Bošnjačko-hrvatski sukob

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Bošnjačko-hrvatski sukob je bio oružani sukob za vrijeme rata u Bosni i Hercegovine između vladinih snaga u Sarajevu predvođenih Armijom Republike Bosne i Hercegovine i snaga paradržave Herceg-Bosne, predvođenih HVO-om i potpomognutih regularnom vojskom Republike Hrvatske, koji je kulminirao krajem aprila 1993. godine i trajao do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma sredinom februara 1994. godine. Zbog umješanosti regularne Hrvatske vojske ovaj sukob je u presudama Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu okarakterisan međunarodnim konfliktom između Republike Hrvatske i Republike BiH ², a mnogi građani Bosne i Hercegovine, ali i same Republike Hrvatske ga smatraju agresijom Hrvatske na BiH.

Situacija prije sukoba

Među bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Veća frakcija je zastupala ideju Franje Tuđmana o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je manja frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporište u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaža Kraljevića u Ljubuškom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietničniku Bosnu i Hercegovinu, te savezništvo Bošnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalističke Jugoslavije slovila za nacionalističko-desničarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporište u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalistički agresivni i mnogo skloniji životu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traže njenu podjelu na etnički čiste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovačkoj frakciji, a Stjepan Kljujić probosanskoj. Franjo Tuđman je od samog početka, protežirao ovog prvog^[3].

Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bošnjaka u hrvatskom ratu, optuživši mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i većeg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optužila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovića, da je aktivno učestvovao u razaranju Vukovara, što se kasnije pokazalo neistinitim^[3].

U svakom slučaju, Tuđman nikada nije prihvatio činjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugoročno održiva kao država. Smatrao je da je Bosna, vještačka tvorevina, bez historije, nastala u socijalističkoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik će još na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogućnostima smirivanja sukoba između Hrvata i Srba:

"To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".^[5]

Tuđman se od početka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" među bosanskim Hrvatima koji su činili 17% stanovništva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna ušla u otvoreni rat, Tuđman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlažući svoju tezu^[1]. Tuđman je u svakom slučaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao međunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojećih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni^[3].

Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti ključne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajedničkog komandovanja i usklađivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoružanje i druge potrepštine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine. Mate Boban, pod Tuđmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vođa bh. Hrvata, ubrzo bacivši u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujića i Borasa.

Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tuđman, je održao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tačnije sa predstavnicima Hercegovačke i Travničke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, što je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali članovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordić, Ivan Bender, Božo Raić, Jozo Marić i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednička hrvatska država^[2]. Boban je proglasio hrvatsku državu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oružanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".

Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovačke teritorije duž istočne obale rijeke.

Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski školski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanični jezik". Hrvatski dinar je već 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etničku državu hrvatskog naroda, što je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je često šikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno kreću.

Boban nije nikad eksplicitno definisao šta smatra granicama svoje države. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osuđeni ratni zločinac Dario Kordić bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio štab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bošnjaci su bili većina. Kordić je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".

Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao što je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem biće izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.

Faksimil Proglasa Blaža Kraljevića protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovništvu

Zapovjednik tada multietničkog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaž Kraljević koji se stavio pod komandu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon što je 6. augusta HOS zauzeo dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osuđeni ratni zločinac Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaž Kraljević je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća odbrane. Kraljevićeva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietničku RBiH^[6].

Do novog sukoba između Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnički čiste Bošnjake s područja općine (sela Here, Šćipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon čega HVO ponovo pokušava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateškog značaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.

Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, što je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujući nekoj ofanzivi srpske vojske, već zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su ušetali u Jajce dok je 40.000 bošnjačkih i hrvatskih građana Jajca bježalo u pravcu Travnika.

U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom većinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na čelu sa ratnim zločincem Ivicom Rajićem, lojalni hercegovačkim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko sarađivali sa Srbima, koji su držali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela održavajući vještački visoke cijene robe na crnom tržistu u Sarajevu, na način da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno višim cijenama švercerima u opkoljenom Sarajevu, što je za obične građane grada bilo pogubno.

U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratišta na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Željko Šiljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruža i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajući se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice krenule su u otvoreni napad na Gornji Vakuf. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Uzričje, Hrasnica i Duša¹. Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.

Eskalacija sukoba

Krajem aprila 1993, sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuće glasine, koje su se proširile Srednjom Bosnom da će na desetine hiljada bošnjačkih izbjeglica stići za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva džepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Ušle su u bošnjačko selo Ahmići, koje je bilo okruženo selima sa hrvatskim stanovništvom, i žive spalile 117 civila zatvorenih u jednoj kući u selu, uključujući žene, djecu i stare, što je bio i najveći zločin Bošnjačko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bošnjaci su bježali iz Viteza uputivši se ka Travniku ili Zenici, tvrdeći da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nađena tijela dvojice bošnjačkih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava³.

U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.

U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, došlo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isijeće jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija. Gusto naseljen džep Viteza, gde je živjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Nakon stravičnih izvještaja o Karadžićevim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore³.

Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.

Dana 15. septembra 1993, Vijeće sigurnosti UN-a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.

Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš, prije rata podjednako naseljen Bošnjacima i Hrvatima uz popriličnu srpsku manjinu, koja je već početkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je čovjek sa strane i postavljen za načelnika. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršen je upad u kuće Bošnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa⁴.

U noći 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Zločin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći³.

Sporazum

Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovučene u Vašington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

Bilješke

¹ Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamošnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegović, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaže da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu složiti pošto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su da se tamošnjem hrvatskom življu garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obraćanje Franje Tuđmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)³

² "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zaključaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske drzave." (zaključci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)⁵

³On je rekao: "Čuj Stipe, iznenađen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je živio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacistička vremena, još gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivše komšije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to što su Muslimani. Drugu veliku grupu tamo činili su vojnici HVO-a koji su preko noći razoružani i poslati tamo. Bio je jako iznenađen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tuđmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesić) ³

⁴"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.)⁴

Izvori

¹ Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
² Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
³ Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
⁴ Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
⁵ Igor Lasić, Boris Rašeta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
⁶ Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"