Ljubuški
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
|
|||
 |
|||
| Općina | Ljubuški | ||
| Središte općine | Ljubuški | ||
| Površina | 289 km² | ||
| Stanovništvo - Ukupno - Gustoća |
28.340 (1991.) 98,06 st./km² |
||
| Načelnik | Nevenko Barbarić | ||
Ljubuški, grad i središte općina u primorskoj Hercegovini, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad broji oko 5.000, a općina oko 30.000 stanovnika. Klima je umjerena mediteranska (25,2 ºC sr. godišnja) sa 2.300 sunčanih sati u godini. Uz poznati krški hercegovački reljef Ljubuški ima više plodnih nizija: Ljubuško polje, Veljačko polje, Vitinsko polje, Rastok i Beriš, koje natapa troimena rijeka Tihaljina – Mlade – Trebižat, na kojoj se nalaze i dva biserna slapa – Kravica i Koćuša posebne prirodne ljepote u cijeloj Bosni i Hercegovini. Grad Ljubuški se nalazi na raskrsnici važnih prometnica prema Mostaru (36 km), Makarskoj (55 km), Splitu (120 km), Dubrovniku (130 km) i Sarajevu (170 km).
Sadržaj |
[uredi] Historija
[uredi] Predhistorijsko doba
Pretpostavlja se da je ljubuški kraj, s obiljem vode, bogatstvom flore i faune bio nastanjem u predhistorijsko doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijoj muzejskoj zbirci u Bosni i Hercegovini, osnovanom 1884. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerovatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.
[uredi] Rimsko doba
Rimljani su u III stoljeću p.n.e. zaratili s Ilirima i pokorili ih početkom I stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. Iz šest stoljeća rimske vladavine ostalo je dosta spomenika. Historičari poimence znaju za dva naselja. Prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid), oko čije lokacije postoji dvojba među arheolozima. Jedni je smještaju u Humac, s drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga. Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su vojni veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste. U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sistemom za grijanje (hypocausis). U objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Sudeći prema brojnim nadgrobnim natpisima može se pretpostvaiti da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta, te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge. Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala i brojna poljoprivredna imanja, tzv. villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i C. Grmu.
[uredi] Dolazak Slavena
Nakon dolaska Slavena od VII. stoljeća. ljubuški kraj počinje nazadovati. Spomenici iz razdoblja ranoga srednjega vijeka postaju rijetki. Ljubuški je vjerojatno ulazio u sastav županije Rastoke, koju u X. stoljeću spominje bizantski historičar i car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamena spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za ranoromaničko razdoblje na našem jadransko-mediteranskom podneblju IX – XI stoljeća. Ipak, najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča, natpis na Bosancici-bosanskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljskih slova, koji govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, što je podiže izvjesni Krešimir i njegova žena.
[uredi] Srednjovjekovna Bosna
Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.). U XIV – XV stoljeću podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u XV stoljeću velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem XIV stoljeća spominje se i selo Veljaci, koje je bosanski kralj Dabiša darovao svojoj kćerci Stani. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerovatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve Sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča.
[uredi] Osmansko doba
Pod osmansku vlast Ljubuški pada vjerovatno 1472. ubrzo nakon pada Počitelja. Osmanlije su učvrstile i proširile tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i blizu tvrđave podigli džamiju, čiji je graditelj 1558. bio Nesuh-aga Vučjaković. Ljubuški, koji je u osmansko doba imao status kale (tvrđave), pripadao je Imotskom kadiluku do 1718., a nakon toga sam postaje sjedištem kadije. U to doba često ga napadaju hajduci iz Primorja i Dalmatinske zagore. Znamenit čovjek iz XVIII stoljeća svakako je fra Lovro Šitović, pisac gramatike i pismarice, inače porijeklom Ljubušak islamske vjeroispovjesti. U XIX stoljeću za Ali-age Rizvanbegovića u Veljačkom polju uzgaja se riža i sade se masline.
[uredi] Austro-Ugarsko doba
Nakon Berlinskoga kongresa 1878. austro-ugarska vojska pod vodstvom generala Jovanovića ušla je 2. august 1878. u Ljubuški. Tokom austro-ugarske uprave Ljubuški doživljava značajan privredni razvoj. Udareni su temelji vinarstvu i uzgoju duhana, izvršena je melioracija Ljubuškoga polja, sagrađene su ceste, mostovi, ustrojio se katastar i podigle se upravne zgrade, crkve i samostan. Osnivaju se i kulturna društva, među nima i hrvatsko kulturno društvo "Napredak". Godine 1906. zabilježen je i štrajk u Duhanskoj stanici, kada su radnici tražili veće nadnice.
[uredi] 20. vijek
Prvi svjetski rat Ljubuškom je donio veliku glad, neimaštinu i bolesti. Nazadak se nastavio i u razdoblju Kraljevine SHS, kada su se mnogi Ljubušaci iselili u prekooceanske zemlje. Na političkom polju intenzivira se rad Hrvatske seljačke stranke. U aprilu 1941., po ustrojstvu NDH Ljubuški je kao kotar pripao velikoj župi Hum. U samom Drugom svjetskom ratu u Ljubuškom nije bilo većih žrtava. Međutim, početkom 1945. i nakon kraja Drugog svjetskoga rata stradao je i jedan dio domobrana i pripadnika vojske NDH iz ljubuškoga kraja, pretpostavlja se njih oko 2.000,Hrvata i Muslimana. Razdoblje 1945. do 1990. vezano je za socijalistički sistem FNRJ i SFRJ. Mnogi Hrvati iz ovog kraja nakon 1960. odlaze na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju i druge evropske zemlje. Ipak, zahvaljujući dobrim dijelom kapitalu ljubuških iseljenika grad i općina počeli su se razvijati na industrijskom i privrednom planu. Podižu se tvornice, struja i telefon dolaze do mnogih do tada nerazvijenih naselja, grade se ceste, škole i crkve. Godine 1990 u novembru su održani prvi poslijeratni višestranački izbori u Bosni i Hercegovini.. U gradu su pobijedile stranke sa hrvatskim nacionalnim predznakom, uglavnom HDZ. U Ljubuskom je po popisu iz 1991.bilo 28.000 Hrvata,1566 Muslimana Bosnjaka i 63 Pravoslavca.U aprilu 1992. ratni su sukobi stigli i do Ljubuškoga. Avioni JNA bombardiraju grad i okolna naselja, što prouzročava ljudks ei materijalne žrtve. U ratnom razdoblju od 1991. do 1995. na vojnim poljima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj živote je izgubilo i pedeset Ljubušaka. Prvi poginuli borac HVO Ljubuske brigade"Stjepan Radic" bio je Adis Mujanovic koji je je svoj mladi zivot dao u odbrani svog rodnog grada 22.05.1992 na Krivodolu.Iako su od prvog dana stali u prve redove odbrane kao pripadnici HVO Ljubuskog a nakon sto su izbili Hrvatsko-Bosnjacki sukobi u Sredisnjoj Bosni,na blagdan Velike Gospe,15.09.1993 svi muskarci Muslimani Bosnjaci od 16-65 godina su uhapseni i odvedeni u koncentarcioni logor Heliodrom kod Mostara.Nakon izvjesnog vremena su pusteni uz pokaz garantnog pisma iz "trece zemlje".Time je veliki broj(njih 90%) Bosnjaka bio prisiljen napustiti svoj rodni grad i utociste pronaci u zemljama Zapadne Evrope(najvise u Norveskoj)a nemali broj je svoj"novi dom"nasao u dalekoj Australiji,Americi i na Novom Zelandu. Nakon mirovnih pregovora 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu Ljubuški je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine ušao u sastav Zapadnohercegovačkog kantona, zajedno sa Širokim Brijegom, Grudama i Posušjem.
[uredi] Priroda
- Rijeka Trebižat duga je od svojega izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama 50 km. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo, kota 903), tako da je de facto susrećemo pod devet imena: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja (Posušje) - Matica - Vrlika (Imotski) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (Ljubuški).
- Tihaljinom se naziva riječni tok od izvora u Peći do Greblja na Mladima (Veliki most). Odatle pa do Parila kraj Otoka zove se Mlade, po narodnoj legendi da se pomlađuje iz izvora Klokun u Klobuku. Od Parila pa do Jegetine, gdje je ušće Vrioštice zove se Prokop. Neki razlikuju dva toka: Stari prokop i Kanal ili Prokop. Od Jegetine pa do ušća zove se Trebižat. U narodu se čuje jednostavno Rika.
- Rijeka Vrlika u Šajinovcu ponire. Međutim, izvor Tihaljine prima još neke druge vode uz one vrličke. U Tihaljinu u Peć - Mlinima utječu i vode kroz umjetni tunel ispod brda Petnik, izgrađena 1946. Izvor rijeke Tihaljine u zaseoku Peć - Mlini (Drinovci) slikovit je: voda kulja iz pećine podno crvenkastih vapnenačkih stijena (Cvitanjske stine) visokih 150 metara. Prostor Peći u obliku potkovice jedinstven je kraj. Niže od izvora u Peći nekoć je radilo sedam mlinica i isto toliko stupa. Više je izvora na području Tihaljine: Bartulovo vrilo, Jurića vrilo, Rašića vrilo, Modro oko, Nenač, te manjih potoka: Jakšenica, Nezdravica i Dunaj. Više izvora Tihaljine je Ravlića pećina (zvana još i Kostrešova pećina, prema harambaši Kostrešu), gdje su otkriveni tragovi boravka ljudi iz mlađega kamenoga doba.
- Rijeka Mlade stvorila je na svojemu toku slap Koćušu u Veljacima. Nakon što iziđe iz ravnice riječna matica nailazi na prepreke - čvrste vapnenačke stijene - te se obrušava s visine 10 - 12 metara na širini od 30 metara. Ovaj slap nema većih oscilacija u količinama vode tijekom godine poput Kravice. U blizini slapa su mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade.
- U Vitini ispod brda Zelengore vrelo rijeke Vrioštice izbija podno vapnenačke litice. Voda Vrioštice bistra je i hladna (temperatura je stabilna 11 - 12 C). Protok vode varira od 0, 815 - 4,4 m/sec.
- Najatraktivniji lokalitet na Trebižatu je slap Kravica, tri km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu Ljubuškoga. Stvoren je radom sedronosne rijeke Trebižat, pa je kao prirodan fenomen pod zaštitom države kao prirodna rijetkost. Visina slapa kreće se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Preko sedronosna sloja od dna do vrha slapa izrasla je trava, mahovina i lišajevi. Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna.
- Za stvaranje slapa najzančajniji je bigar, sedra ili travertin. Radi se u vodi istaloženom vapnencu koji se stalno izdiže i podiže sedrene barijere stvarajući tako slapove (uz Trebižat takve slapove pravi i Pliva te Krka). Sedra je karakteristična za krške rijeke bogate kalcijevim karbonatom (CaCO3).
- Zanimljivo je reći da su poduzetnici Jelić i Srinčić 1905. predali zahtjev austro-ugarskoj vlasti da im se ustupi slap Kravica za gradnju pogona za preradu pamuka i jute. Još su zanimljiva i vrela rijeke Studenčice, pritoka Trebižata.
[uredi] Stanovništvo
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Ljubuški imala je 28.340 stanovnika, raspoređenih u 35 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Ljubuški, u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.
[uredi] Nacionalni sastav stanovništva - općina Ljubuški, popis 1991.
ukupno: 28.340
- Hrvati - 26.127 (92,19%)
- Bošnjaci - 1.592 (5,61%)
- Srbi - 65 (0,22%)
- Jugoslaveni - 227 (0,80%)
- ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 329 (1,18%)
[uredi] Nacionalni sastav stanovništva - Grad Ljubuški, popis 1991.
ukupno: 4.198
- Hrvati - 2.658 (63,31%)
- Bošnjaci - 1.174 (27,96%)
- Srbi - 53 (1,26%)
- Jugoslaveni - 180 (4,28%)
- ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 133 (3,19%)
