Napoleon Bonaparte

Izvor: Wikipedija

"Napoleon" preusmjerava ovdje. Za druga značenja, vidi Napoleon (razdvojba).

Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Sv. Helena, 5. svibnja 1821.) francuski je vojskovođa, državnik, car i vladar.

Kao dijete siromašnog korzičkog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog kapetana. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske trupe, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu.

Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.

Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.

U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španjolskoj. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španjolske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.

U međuvremenu je Rusija sve teže trpjela ekonomske posljedice Kontinentalnog sustava pa ju je godine 1812. Napoleon napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tijekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francuskoj gdje je morao abdicirati i otići u izgnanstvo na otok Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.

Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u lipnju 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleon je zarobljen od Britanaca i zatočen na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.

Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.

Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Europi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civile.

Sadržaj 1 Obiteljski život 2 Početak vojne karijere 3 Prvi konzul 4 Bitke 4.1 Carski ratovi 4.2 Poluotočki rat 5 Bitka kod Austerlitza 5.1 Pohod na Rusiju i slom 6 Vladavina od 100 dana 7 Napoleonova smrt 8 Zanimljivosti 8.1 Prezime Bonaparte 8.2 Kokoš à la Marengo 8.3 Hrvatske trupe u Napoleonovoj vojsci 9 Poveznice

[uredi] Obiteljski život

Napoleon se prvi puta oženio 1796. godine sa Joséphine de Beauharnais. Joséphine, Rosa Tascher de la Pagerie, rodila se na Martiniqueu gdje je njena obitelj imala plantažu šećera. Roditelji su je udali za Alexandra de Beauharnaisa. U braku su imali dvoje djece, no rastali su se zbog bračnih razmirica. Alexandar je u doba revolucije bio pogubljen na giljotini. Joséphine se udala za Napoleona uoči njegova prvog pohoda na Italiju.

Budući da Joséphine Napoleonu nije rodila dijete, on se 1809. razveo. Potom je 1810. oženio devetnaestogodišnju austrijsku nadvojvotkinju Mariju Lujzu, kći austrijskog cara Franje I. Iako nije dobrovoljno ušla u ovaj brak, već sljedeće godine Marija Lujza rodila je Napoleonu sina, nasljednika prijestolja. Marija Lujza napustila je Napoleona 1814. kad je prognan na Elbu. Odlukom Bečkog kongresa dobila je vojvodine Parmu i Piacenzu kojima je vladala od 1816. godine. Marija Lujza sklopila je još dva braka i umrla 1847. godine.

Sin Napoleona I. i Marije Lujze dobio je ime Francois Charles Joseph Bonaparte. Kada je Napoleon abdicirao 1815. kao četverogodišnji dječak proglašen je za francuskog cara pod imenom Napoleon II. Bio je boležljivo dijete i živio je na dvoru u Schönbrunnu. Također je bio kralj Rima, vojvoda od Reichardsta i princ od Parme. Nadimak mu je bio Orlić (L’aiglon). Umro je 1832. godine u 21. godini života.

[uredi] Početak vojne karijere

Grad Toulon nije prihvaćao Francusku Republiku. Proglasio je Luja XVII. (sina Luja XVI.) kraljem i dopustio da u luku uđu engleski, talijanski i španjolski brodovi. Napoleon je sudjelovao u opsadi Toulona (1793.) i zamjenjivao je ranjenog generala. Istaknuo se kao zapovjednik topništva te je dobio čin brigadnog generala. Tada je imao 24 godine.

Potom je imenovan zapovjednikom francuske vojske u Italiji. U borbama protiv Austrijanaca porazio je čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano nadmoćniji. Uz to su se Napoleonovi vojnici približili Beču na sto kilometara, što je prisililo Austrijance na potpisivanje mirovnog ugovora u Campoformiju (1797.). Napoleon je ukinuo Mletačku Republiku. Njen je teritorij predao Austriji u zamjenu za austrijski teritorij na području Belgije i vlast nad Milanom.

[uredi] Prvi konzul

Veliki protivnik Francuske bila je Velika Britanija. Stoga je Napoleon odlučio uništiti britansku trgovinu s Indijom osvajanjem Egipta i time gospodarski oslabiti Engleze. Godine 1798. došao je u Kairo. Porazio je Turke u bitci kod piramida i zavladao Egiptom. No, kod Abu Qira [Abukir], u bitci na Nilu, francusku je flotu uništio britanski admiral Horatio Nelson. Napoleon je u Egipat doveo oko 150 znanstvenika koji su napravili zemljopisne karte, proučavali biljke i životinje. Pomoću kamena iz Rozete koji je pisan hijeroglifima, demotskim i grčkim slovima Jean-François Champollion uspio je 1824. godine dešifrirati hijeroglife.

U Francuskoj je izbila politička kriza, a Austrija je ponovno zavladala sjevernom Italijom. Stoga je Napoleon potajno napustio Egipat i priključio se uroti protiv Direktorija. Proveden je državni udar i urotnici su 1799. uspostavili novu vlast koju su činila trojica konzula – Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom i postao je neograničeni vladar.

U zemlji je uspostavljena vojna diktatura, vlast je centralizirana, a uloga parlamenta bila je neznatna. Također su centralizirane financije i osnovana je državna banka (Banque de France). Građanima su osigurana prava i slobode stečene u doba revolucije. Svi su bili jednaki pred zakonom i imali su pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zakonom o školstvu otvarane su gimnazije za koje su postojale stipendije. Cilj školovanja bio je obrazovanje sposobnih činovnika i vojnih dužnosnika. Ono što je mnogima bilo najvažnije bilo je uspostavljanje mira i reda u državi. Godine 1802. Ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.

[uredi] Bitke

[uredi] Carski ratovi

Kao izabrani doživotni konzul Napoleon se 1804. godine proglasio carem. U travnju 1803. Britanija je, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima su se pridružile Austrija, Rusija, Švedska i Napulj. Zbog poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara, rta na jugu Španjolske, Napoleon je napustio planove o napadu na Britaniju. Svoju je vojsku usmjerio protiv austrijsko-ruskih snaga te ih 1805. porazio u bitkama kod Ulma i Austerlitza.

Iste je godine brata Louisa [Luja] proglasio kraljem Nizozemske, a šogora Joachima Murata kraljem Napulja. Godine 1806. ukinuo je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti i od njemačkih je država osnovao Rajnsku konfederaciju.

Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji. Europskim državama pod njegovom kontrolom naredio je bojkot britanske robe. Zbog tih je događaja Pruska sklopila savez s Rusijom i napala je Rajnsku konfederaciju. No, Napoleon je kod Jene i Auerstädta porazio Pruse. Sljedeće je godine (1807.) u Tilsitu sklopio mirovni sporazum s ruskim carom Aleksandrom I. Svome je carstvu pridodao dvije nove države: Vestfaliju, u kojoj je za kralja postavio brata Jérômea [Žeroma], i Varšavsko Vojvodstvo.

[uredi] Poluotočki rat

Godine 1807. Napoleon je osvojio Portugal koji nije poštivao kontinentalnu blokadu, a 1808. Španjolsku u kojoj je za kralja postavio brata Josepha (Josip I. Bonaparte). Josephov dolazak u Španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznat pod nazivom Poluotočki rat. Napoleon je došao u Španjolsku i ugušio pobunu, no nakon njegova odlaska borbe su se nastavile. Budući da su Britanci podupirali Španjolce u pobuni u Poluotočkom ratu, Francuzi su s vremenom izgubili 300 000 vojnika i velika novčana sredstva. To je utjecalo na slabljenje Napoleonova carstva.

Ipak, Francusko Carstvo ubrzo je doživjelo najveću ekspanziju. U novom ratu 1809. Napoleon je prinudio Austriju na mir u Schönbrunnu [Šenbrun] i oduzeo joj je dio teritorija. Na prostoru hrvatskih i slovenskih zemalja južno od Save osnovao je Ilirske pokrajine. Također je zavladao Nizozemskom i dijelom sjevernih njemačkih država.

[uredi] Bitka kod Austerlitza

Bitka kod Austerlitza poznata je i pod nazivom "trocarska bitka" jer su se u njoj sukobili francuski car Napoleon, austrijski car Franjo i ruski car Aleksandar. Za manje od osam sati, otkako je Napoleon rukavicom dao znak za početak bitke, Austrijanci i Rusi bili su potučeni. Izgubili su 35 000 vojnika, 15 generala, 150 topova i 42 zastave. Napoleon je učvrstio svoju vlast u Europi.

Zaraćene vojske kretale su se prema Brnu u Češkoj. Napoleon je protivnicima postavio stupicu kod Austerlitza (današnji Slavkov kod Brna). Odglumio je da se povlači prema zapadu i sačekao je neprijateljsku vojsku na terenu koji je sam odabrao. Da se njegova vojska ne bi obeshrabrila, Napoleon je vojnicima objasnio plan bitke što inače nije bilo uobičajeno. "Dok neprijatelj bude marširao da opkoli moje desno krilo, izložit će mi svoju bočnu stranu". Bitka se odvijala prema Napoleonovu planu. Rusi i Austrijanci pokušali su mu presjeći put prema Beču i Napoleon je namjerno oslabio svoje desno krilo da ga tu napadnu.

Francuski se logor nalazio na sjevernoj strani uzvisine Santon, a južnije je uzvisina Zurlan s koje je prema jugu tekao potok Goldbach okružen zamrznutim baruštinama. Napoleon je Lannesov korpus razmjestio na lijevo krilo. Iza uzvisine Zurlan sakrio je Muratovu konjicu i grenadire. U podnožju Zurlana bio je 4. korpus. Kao pojačanje tek je trebao doći 1. korpus. Na Goldbachu se malo ljudi moralo oduprijeti nadmoćnom protivniku. Između Francuza s jedne strane, i Austrijanaca i Rusa s druge strane, bili su brežuljci Pratzena, uzvisine koja se proteže oko pet kilometara, visoke do 300 metara s blagim padinama. Napoleon ih je ostavio slobodne, kao "mamac" protivniku.

Rusku vojsku vodio je već ostarjeli general Kutuzov. Rusi i Austrijanci odlučili su s glavninom vojske napasti francusko desno krilo, upravo kako je Napoleon želio. Pri tome su morali podijeliti svoju vojsku da bi napali i druge francuske jedinice. Upravo je to bila glavna greška. Rusi i Austrijanci radi glavnog udara na francusko desno krilo oslabili su svoj centar gdje je Napoleon imao glavninu vojske.

Večer uoči bitke Napoleon je bio siguran u svoju pobjedu. Veselo je objedovao sa svojim časnicima i jeo svoje, kako se pričalo, omiljeno jelo – pečene krumpire i crveni luk. Malo se odmorio, a onda je još jednom provjerio položaje. Francuska trublja za ustajanje oglasila se u 4 sata 2. prosinca 1805., na prvu godišnjicu carske krunidbe. Bojno polje prekrivala je gusta magla. U 7 sati saveznici su napali Goldbach i polako napredovali. Vjerovali su da je bitka već odlučena. U međuvremenu se magla razrijedila, otkrivajući kolone ruske vojske koja se kretala prema jugu. Austrijsko-ruski centar je slabio. Oko 9 sati francuska se vojska poput klina zabila u protivnički centar i razdvojila im lijevo i desno krilo. U 9 sati i 30 minuta slabi je austrijsko-ruski centar bio u potpunom rasulu i Francuzi su im napali desno krilo. Rusi su bili potučeni. Izgubili su 500 grenadira i 200 članova plemičke viteške garde, osobne careve pratnje.

Istodobno je oko 8 sati pobjedu izvojevalo i francusko lijevo krilo. Oko 14 sati, kad su desno krilo i ruski centar bili slomljeni, Napoleon je naredio uništenje neprijateljskog lijevoga krila. Francuzi nisu htjeli imati zarobljenike i uslijedio je pokolj Rusa. Rusi su se pokušali spasiti bijegom prema jugu, prema zamrznutim baruštinama. Napoleon je naredio da velika baterija od dvadeset pet topova puca po ledu na baruštinama. Pod udarima topova led je pucao i oko 2 000 Rusa ugušilo se propavši u baruštinu. Nakon bitke iz baruština je izvučeno 38 topova i 130 konjskih trupala. U pet sati poslije podne trublje su označile završetak bitke. Dan kasnije austrijski je car osobno došao Napoleonu s molbom za primirje, a potom je zaključen mir u Bratislavi (26. prosinca), bez prisustva Rusa. Austrija je izgubila Veneciju, Dalmaciju i Tirol.

Napoleon se vratio u Pariz sa 120 austrijskih i ruskih zastava. Od bronce zarobljenih topova izlijevan je stup Velike armije koji i danas ukrašava pariški trg Vendome. Najvišim časnicima Napoleon je podijelio dva milijuna zlatnih franaka, udovice su dobile trajnu mirovinu, a djeca poginulih mogla su svojim imenima dodati ime Napoleon.

[uredi] Pohod na Rusiju i slom

Sumnjajući da Rusija planira savez s Engleskom Napoleon je napao Rusiju s 610 000 vojnika. U lipnju 1812. Francuzi su ušli na ruski teritorij, no Rusi su se povlačili paleći sela. Mnogobrojna francuska vojska često je bila bez hrane, počele su se širiti bolesti, a često su ugibali i konji. Do prve, i jedne od najkrvavijih bitaka toga doba, došlo je kod Borodina. Napoleon je do te bitke već izgubio polovinu svoje vojske. Rusi su se odlučili povući i francuska je vojska ušla u Moskvu. No, ruski su vojnici zapalili grad i Napoleon se morao povući. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku od koje je ostalo samo 5000 ljudi. Napoleon je otišao u Pariz i s novom se vojskom vratio na područje Saske.

Godine 1813. porazio je protivničke vojske kod Lützena, Bautzena i Dresdena, ali je izgubio bitku kod Leipziga. Vratio se u Francusku, a budući da su se njegovi maršali odbili boriti, pobjednička ga je koalicija prisilila da abdicira. Protivnici su ga 1814. prognali na otok Elbu koji mu je dan na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen je Luj XVIII. iz dinastije Burbon (brat Luja XVI. koji je za vrijeme Revolucije napustio Francusku). Napoleonova supruga Marija Lujza i sin Napoleon stavljeni su pod skrbništvo Marijina oca, austrijskoga cara Franje I. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu niti sina.

[uredi] Vladavina od 100 dana

Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo vladavinom Luja XVIII. te se u ožujku 1815. vratio u Francusku. Trupe koje su poslane da ga zarobe pridružile sus mu se i preuzeo je vlast 20. ožujka 1815. (vladavina od 100 dana). Budući da su protivnici odbili sklapanje mira, odlučio ih je napasti. Do bitke je došlo kod Waterlooa u Belgiji 18. lipnja 1815. Pobjedu su izvojevale engleska vojska generala Wellingtona i pruska vojska pod vodstvom generala Blüchera. Nakon bitke Napoleon je pobjegao u Pariz. Budući da su mu političari uskratili popodršku, Napoleon je abdicirao i po drugi put pokušao prenijeti vlast na četverogodišnjeg sina Napoleona II. što je francuski parlament ovaj put i potvrdio. Potom je pobjegao u Rochefort i tamo se predao kapetanu britanskog bojnog broda Bellerophon. Britanci su ga prognali na Svetu Helenu, otočić u južnom dijelu Atlantskog oceana.

[uredi] Napoleonova smrt

S Napoleonom je u progonstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi (posluga i nekoliko generala). Vrijeme je provodio diktirajući memoare i igrajući bilijar. Maštao je o bijegu s otočića površine tek nešto veće od 100 km². Umro je 5. svibnja 1821. od raka na želucu i pokopan je na Svetoj Heleni. Godine 1840. njegovi su ostaci preneseni u Pariz na zahtjev kralja Luja-Filipa i sahranjeni su u Domu Invalida, gdje se i danas nalaze.

Nekoliko ljudi iz pratnje sačuvalo je za uspomenu uvojke Napoleonove kose. Šezdesetih godina 20. stoljeća, znanstvenici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uvojaka. U kosi su otkrivene značajne količine otrova arsenika. Posumnjalo se da su Britanci sustavno trovali Napoleona. Daljnjim istraživanjem i analizama otkriveno je da je zelena boja kojom su u to vrijeme bojali zidove sadržavala arsenik. Soba u kojoj je živio Napoleon bila je obojana takvom zelenom bojom.

[uredi] Zanimljivosti

Ludwig van Beethoven, njemački skladatelj i jedan od najvećih umjetnika u povijesti čovječanstva, bio je oduševljeni pristaša Francuske revolucije. Odrazio je u svojoj glazbi duh novog vremena. Beethoven potječe iz flamanske obitelji (s područja današnje Belgije). Rođen je u Bonnu 1770. U Beču je studirao kod Haydna i Salierija te drugih uglednih majstora. Posvetio se skladanju te stvorio niz djela među kojima su osobito značajne sonate, simfonije i koncerti.

Godine 1804. izvedena je njegova Treća simfonija u Es-duru. Prvotno ju je nazvao Bonaparte, no budući da se razočarao što se Napoleon proglasio carem, poderao je posvetu i simfoniju nazvao Eroica. S vremenom je Beethoven počeo gubiti sluh i postao je gluh. U to je vrijeme bio na vrhuncu stvaralačke snage, a svoja djela nikada više nije mogao čuti. Potpuno gluh skladao je Missu solemnis za solo, zbor i orkestar, posljednje klavirske sonate i Devetu simfoniju u d-molu, u kojoj solisti i zbor u četvrtom stavku pjevaju Odu radosti na Schillerov tekst te pet gudačkih kvarteta. Umro je 1827. godine u Beču.

[uredi] Prezime Bonaparte

Napoleonovi preci živjeli su na području Italije. Jedan predak je u 13. stoljeću uzeo prezime Buonaparte. Time je želio pokazao da se u sukobu između njemačkog cara i pape svrstao na pravu stranu (buona parte) uz gibeline i cara, a protiv guelfa i pape.

U 16. stoljeću Francesco Buonaparte došao je živjeti na Korziku, tada koloniju Genove.

[uredi] Kokoš à la Marengo

Nakon bitke za Marengo u Italiji Napoleon je ogladnio i tražio da mu spreme večeru. Budući da su kola s kuhinjom zaostala za vojskom, kuhar je na brzinu pronašao jednu kokoš, nekoliko potočnih rakova i dva jaja. Kokoš je ispekao na maslinovu ulju, dodao ostale sastojke i sve prelio konjakom iz Napoleonove čuturice. Jelo je nazvao Kokoš à la Marengo. Priča se da je Napoleon toliko uživao u jelu da je tražio da mu ga spremaju poslije svake bitke.

U vrijeme Napoleonovih ratova i najmanje ranjavanje bilo je opasno po život. Zbog velike nehigijene prijetila je opasnost od inficiranja rana. Mnogi su ranjenici umrli zbog infekcija. Anestetika nije bilo, pa su ranjenicima davali rum ili rakiju da im umanje bolove. Ozbiljnije rane "liječile" su se amputacijom.

Napoleon je naredio da se na rukavima vojničkih odora prišiju gumbi da bi odvikao vojnike da rukavom brišu nos.

[uredi] Hrvatske trupe u Napoleonovoj vojsci

Hrvatske trupe u Napoleonovoj vojsci poznate su široj svjetskoj javnosti po jednom detalju svoje uniforme - danas nezaobilaznoj kravati. Tradicionalna odora s vezanim, oslikanim, maramama oko vrata pobuđivala je pažnju francuskog dvora. Marame su bile napravljene od različitih materijala, od grubih, koje su nosili obični vojnici, do svilenih i onih od finog pamuka koje su nosili časnici. Taj "hrvatski elegantni stil", potpuno nepoznat u tadašnjoj Europi, oko 1650. godine biva prihvaćen na francuskom dvoru i postaje modni odjevni predmet među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije. Osim ljepote, te su marame bile i u mnogome praktičnije nego do tada nošeni kruti čipkasti okovratnici francuskih vojnika i časnika.

Hrvati su se iskazali kao vrlo hrabri i pouzdani vojnici, koje je često sam Napoleon hvalio. Na povlačenju iz Rusije Napoveonovu odstupnicu tijekom prelaska preko zamrznute rijeke Berezine čuvali su Hrvati. Kada je ruska vojska napala Napoleon je upitao svoje generale:"Tko su ti vojnici koji me tako hrabro brane?" Oni su odgovorili:"Vaše veličanstvo, to su Hrvati." Napoleon je na to rekao:"Da mi je sto tisuća ovih, osvojio bih cijeli svijet." Ipak unutar hrabrih i časnih hrvatskih trupa bilo je i izdajničkih i kukavičkih regimenti, o kojima se malo toga zna. Među njima posebno se po lošem isticala Duvanjska regimenta, poznata po pljački i silovanjima.