Ukrajina

From Wikipedia

Україна
Ukrajina

(Umanjena) (Umanjen)
Nacionalni moto: “Sloboda, sloga, dobrota” Ukrajinski: “Воля, злагода, добро”
Image:Ukraine location.png
Službeni jezik	Ukrajinski
Glavni grad	Kijev
Predsednik	Viktor Juščenko
Premijer	Viktor Janukovič
Površina   ukupno   % vode	43. po površini 603,700 km² zanemarljivo
Stanovništvo   Ukupno (2004.)   Gustina	24. po broju stanovnika 47,732,079 80/km²
BDP   Ukupno (2003.)   BDP/stanovnik	53. po BDP-u $260.4 milijard $5,400
Nezavisnost stekla   Datum	od Sovjetskog Saveza 24. avgust, 1991,
Valuta	Ukrajinska hrivnja (Grivnя)
Časovna zona	UTC +2
Državna himna	Ste ne vmerla Ukrajina
Internet domen	.UA
Pozivni broj	380

Ukrajina (Україна, Ukrayina na ukrajinskom) je republika u istočnoj Europi, koja graniči s Crnim morem na jugu, Ruskom Federacijom na istoku, Bjelorusijom na sjeveru, Poljskom i Slovačkom na zapadu, Mađarskom na jugu, te Rumunjskom i Moldavijom na jugozapadu.

Područje Ukrajine je također bilo poznato kao Rutenija, a stanovnici kao Ruteni ili Rusini; a u ruskoj historiografiji kao Mala Rusija (Малороссия, Malorossiya). Ovo su područje u prethodnim stoljećima naseljavali Skiti i Sarmati. Sadašnje ime se tumači na različite načine, obično kao pogranična krajina. Ukrajina je bivša članica SSSR-a a glavni grad je Kijev.

[uredi - уреди] Porijeklo imena države

Riječ Ukrajina slavenskog je porijekla i prvotno je značila ono što danas nazivamo krajem, zemljom, prostorom.

Najvjerojatnije riječ potječe od indoeuropskog korijena *(s)krei- (odvajati, rezati). Neki lingvisti smatraju da se riječ može tumačiti kao "najudaljeniji prostor" ili «pogranično područje», dok drugi riječ dovode u vezu s «rodnim krajem» ili «vlastitom, svojom zemljom».

Prvi puta ime Ukrajina se spominje 1187. godine u Kijevskom ljetopisu, u kome autor piše o smrti perejaslavskoga kneza. ("I plakaše za njim svi Perejaslavci…a zbog njeg se i Ukrajina u crno obavije). Otada će se naziv često javljati i u drugim ljetopisima u kojima će riječ uglavnom označavati pogranične zemlje koje su bile suprotstavljene državnom središtu u Kijevu.

Sredinom 16 st. naziv Ukrajina se javlja i u stranim izvorima. Tako je u pismu turskog sultana Sulejmana upućenom poljskom kralju Žigmundu 1564. g. korišten izraz Ukrajina. Također od 16. stoljeća pa nadalje, naziv Ukrajina se koristi isključivo u značenju zemlje ili države naseljene Ukrajincima.

Ime Ukrajina također je zabilježeno na europskim zemljopisnim kartama iz 1650, 1666, 1720 i dr. godina. Korištenje toga naziva u zemljopisu, u potpunosti je odgovaralo stanju u narodu, među kojim je izraz bio vrlo proširen, a o tome nam svjedoče mnogobrojne pjesme posvećene zbivanjima u razdoblju od XVI. do XVIII. st. Otada se ime iznimno proširilo usprkos tendenciji ruske i poljske vlasti koje su predlagale druge nazive, pa čak i zabranjivale korištenje imena Ukrajina, kao što je bio slučaj s carskom Rusijom u XIX. st.

[uredi - уреди] Historija Ukrajine

[uredi - уреди] Prethistorijsko razdoblje

Prvi je čovjek naselio prostor današnje Ukrajine prije gotovo 300.000 godina. Tripiljska kultura (IV.-III. vijek pne.; brončano doba), smatra se jednom od najstarijih kultura čiji su tragovi rasprostranjeni po cijeloj današnjoj jugozapadnoj Ukrajini. Kultura se naziva tripiljskom zbog naselja Tripilja gdje je 1890. otkriveno i istraženo nalazište. Tripiljci su uzgajali žito, izrađivali glineno posuđe i svrdla kojima su obrađivali drvo i kamen. Tripiljska kultura se smatra vrhuncem razvoja neolitičkih poljodjelskih i stočarskih plemena na tlu Evrope. Oko 1500. g. pr.n.e. na prostoru današnje Ukrajine pojavila su se nomadska plemena. Jedno od tih plemena bili su Kimerijci (IX.-VII. st. pr.n.e.), o kojima je ostao trag i u pisanim izvorima. O slavnom plemenu nije pisao samo Homer u Odiseji, već i poznati antički autori poput Herodota, Kalimaha, Strabona. Kimerijci su zauzeli značajni prostor između Dnjestra i Dona a naselili su i krimski poluotok. Smatra se da su oni potomci starog iranskog nomadskog plemena, genetski bliski Skitima, a upravo je Skitima, iranskom nomadskom plemenu iz Središnje Azije, u VII. st. pr.n.e. uspjelo potisnuti Kimerijce iz današnjih ukrajinskih stepa. Nekako su u to isto vrijeme Grci počeli s osnivanjem prvih kolonija na sjevernim obalama Crnog mora. Skiti su utemeljili moćnu državu i vladali tim područjem do oko 200. g. pr. Kr. dok ih otuda nije protjeralo drugo nomadsko pleme – Sarmati.

Na razmeđu II. st. pr. Kr. i III. st. poslije Kr. kroz Ukrajinu prolazi put germanskog plemena Gota. Njih 375. godine pobjeđuje azijsko pleme Huni. Oni su ubrzo nakon toga stvorili moćnu državu koja se prostirala između Dona i Karpata. Na njenom je čelu bio Atila (umro 451.), no nakon nekoliko poraza u sukobima s Rimljanima i njihovim saveznicima, država gubi moć i raspada se.

Pradomovina Slavena nema općeprihvaćen teritorij. Prve zapise o Slavenima susrećemo kod rimskih autora (I.-II. st. poslije Kr.) Plinija Starijeg, Tacita, Ptolomeja, gdje se Slaveni nazivaju Venedima ili Venetima. Etnonim tj. naziv Slaven se prvi puta susreće kod bizantskih autora. Po nekim izvorima Slaveni su se već u VI. st. podijelili na tri velike grupe: Venedi (Visla), Anti (Dnjepar) i Slaveni ili Sklavini (Dunav). Većina povjesničara smatra seobu plemena Anta i Sklavina početkom formiranja odvojenih slavenskih naroda a samim time i ukrajinskog naroda. Posljednje velike seobe naroda na prostoru Ukrajine bile su one Bugara i Mađara, no u to vrijeme već je bila ustoličena jedna od najvećih i najmoćnijih europskih država – Kijevska Rus.

[uredi - уреди] Doba kneževina

U ІХ.-Х. st. ustoličena je prva istočnoslavenska država sa središtem u Kijevu na čijem se čelu nalazila dinastija Rjurkoviča – Kijevska Rus. Prvi spomen o toj kneževini bilježe Bertinski anali koji navode Olega, vođu skandinavskog plemena Varjaga, koji osvaja Kijev 882. g. i stvara ga prijestolnicom države. U narednih sto godina Kijevska Rus će obuhvatiti okolna istočnoslavenska pa i neka finska plemena na sjeveroistoku. Kijevski knez Svjatoslav pokorio je slavensko pleme Vjatiče i razvalio Hazarski kanat, koji je bio štit nomadskim plemenima na istoku. Volodimir Veliki 988. godine obznanjuje primanje kršćanstva iz Bizanta. Najveći stupanj centralizacije države, Kijevska će Rus ostvariti za vrijeme vladavine Jaroslava Mudrog (1019-1054). S vremenom dolazi do raspadanja države na zasebne kneževine. Nakon navale Batu Kana 1237-1241 і potpunog razaranja Kijeva (1240), glavno središte državnosti na Rusi, postat će Galicijsko-volinjska kneževina (1199-1340).

[uredi - уреди] Vrijeme Poljsko-litvanske unije

U XIV. st. značajni dio Rûsi, uključujući Kijev, dolazi pod vlast litvanske dinastije, čime je nastala litvansko-ruska država, naziva Velika litvanska kneževina. Poljsko kraljevstvo zauzelo je Galiciju i područje oko grada Holma (do 1387.). Nakon Krevske unije 1385. u Velikoj litvanskoj kneževini izrazito jača poljski i katolički utjecaj. Kad je unija između Litve i Poljske, tzv. Lublinska unija 1569., dovela do njihovog realnog sjedinjenja, veći dio ukrajinskih zemalja došao je pod vlast Poljske, a poljsko je plemstvo steklo pravo na posjede u Ukrajini. Crkva, dotada pod samostalnom Kijevskom metropolijom, sklopila je Brestsku uniju (1596.) s katoličkom crkvom (tzv. Unijati ili Grkokatolici). S pomoću te unije katolička Poljska je željela prekinuti veze Ukrajine s pravoslavnom Rusijom. Nakon raspada Zlatne Horde potkraj XIV st. oko Dnjepra su se naselili ukrajinski Kozaci (Zaporoška Sić), koji su odigrali važnu ulogu u suprotstavljanju tursko-tatarskom i poljskom pritisku. Vrijeme je to razvoja književnosti na staroukrajinskom jeziku. Tokom 1591.-1638. izbio je niz seljačkih pobuna potpomaganih kozacima. Godine 1648. započeo je oslobodilački rat ukrajinskog naroda protiv Poljaka, koji je vodio hetman Bogdan Hmeljnicki. Iako je poljskoj vojsci nanio teške poraze, Hmeljnicki je uvidio da se samostalna hetmanska Ukrajina ne može sama oduprijeti Turcima i Poljacima. Oslonac je potražio na sjeveru. Na perejaslavskom saboru 1654. godine, Ukrajina se ujedinjuje s carskom Rusijom.

[uredi - уреди] Doba unije s carskom Rusijom

Odmah nakon ujedinjenja, Rusija je ušla u rat s Poljskom koji će biti okončan tek nakon 13 godina primirjem u Andrusovu 1667. i tzv. Vječnim mirom 1668. Kao posljedica rata, pa i građanskih ratova koji su se vodili unutar zemlje, Ukrajina će se podijeliti na dva velika dijela koja sječe rijeka Dnjepar. Autonomija hetmanske (kozačke) države opstat će još neko vrijeme samo u Ukrajini istočno od Dnjepra pod vlašću Moskve. Međutim, carska Rusija nastavila je feudalno i nacionalno ugnjetavanje Ukrajine, jednako kao što su to prije nje činile Poljska i Ugarska, o čemu svjedoče seljačko-kozačke pobune potkraj XVII. i tijekom XVIII. st. Nakon neuspjelog pokušaja odcjepljenja zemlje od Rusije u savezništvu hetmana Mazepe sa švedskim kraljem Karlom XII. (1708.-1709.) car Petar I. smanjuje autonomiju hetmanske države, da bi nakon toga i svaki trag slobode ukinula carica Katarina II. Velika tokom 1760.-1780. godina. Ukrajina je svoju autonomiju izgubila 1781. Pri prvoj podijeli Poljske, Austro-Ugarska je dobila 1772. Galiciju, a 1775. Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Buga (1774.) nešto kasnije i Krim. Poslije druge podijele Poljske 1793. i preostali poljski dio Ukrajine došao je pod vlast ruskoga cara.

[uredi - уреди] Narodni preporod

Krajem 18. st. dolazi do formiranja ukrajinskog narodnog pokreta, isprva kao kulturne, a od 1840., nakon osnutka Ćirilo-metodskog bratstva i kao političke organizacije. Vrijeme je to nastanka moderne ukrajinske nacije. Izniman utjecaj u buđenju nacionalne svijesti Ukrajinaca dalo je stvaralaštvo ukrajinskog pjesnika i slikara Tarasa Grigoroviča Ševčenka. Zbog stalnog pritiska i represija ruske vlasti, središte narodnog preporoda seli u Galiciju koja se nalazila u sastavu Austrije. Krajem 19. st. u Ukrajini se osnivaju prve političke stranke. Većina se tih stranaka bavi idejom osnivanja samostalne ukrajinske države.

Autoportret Tarasa Ševčenka

Kao što je već spomenuto nakon posljednje podijele Poljske, najzapadnija regija Galicija pripala je Austriji, Mađari su zadržali Zakarpatsku Ukrajinu dok je ostatak teritorija pripao Rusiji. Ukrajinski pisci i intelektualci bili su nadahnuti duhom narodnog preporoda koji je bujao među drugim europskim narodima koji su također bili pod jarmom velikih europskih carevina (između ostalog i Hrvati,a), i bili su odlučni u svojoj namjeri oživljavanja ukrajinskog jezika, kulture, tradicije i državnosti. Rusija je nametala stroge zakone protiv uzdizanja ukrajinskog jezika i kulture, zabranjujući njegovo korištenje u bilo kakovoj djelatnosti. Međutim, mnogi su Ukrajinci prihvatili svoju sudbinu u okviru Rusije, a neki su čak i ostvarili velik uspjeh. Mnogi ruski pisci, skladatelji, slikari i arhitekti 19. st. bili su porijeklom Ukrajinci. Najvjerojatnije, najpoznatiji od njih bio je Nikolaj Vasiljevič Gogolj, jedan od najvećih pisaca ruske književnosti.

Ukrajina će ostati u sastavu carske Rusije sve do njenog raspada u martu 1917. godine.

[uredi - уреди] Ukrajina između 1917.-1920.

Ukrajinska Centralna Rada (tadašnji ukrajinski parlament) u novembru 1917. proglašava Ukrajinsku Narodnu Republiku, koja se isprva nalazila u sastavu Rusije, da bi 25.1. 1918. bila proglašena samostalnost i odcjepljenje. Prvi je predsjednik te države bio pisac V.K.Vynnyčenko. Upravo je u to vrijeme nastala suvremena ukrajinska simbolika (grb i zastava). Kako bi se oduprijela boljševicima koji su vladali većim dijelom zemlje, Centralna Rada izdaje dokument pod nazivom «Obraćanje ukrajinskog naroda do Njemačke s molbom o oružanoj pomoći». To je i bio povod svojevrsne njemačke okupacije. Dana 29.4. [[1918].] pod potporom Njemačke, u Ukrajini je izveden državni udar i na vlast dolazi hetman P.P. Skoropadski. Ukrajina je ponovno hetmanat, a država je njemački protektorat. Nakon njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, u Ukrajini izbija narodni ustanak pod rukovodstvom Semena Petljure. Skoropadski odlazi s vlasti i u decembru 1918. se proglašava Ukrajinska Narodna Republika na čijem je čelu ponovno Vynnyčenko. Nakon što se raspala i Austro-Ugarska (1918), u Galiciji je iste godine proglašena Zapadnoukrajinska Narodna Republika koja se u januaru 1919. ujedinjuje s Ukrajinskom Narodnom Republikom. Od februaru 1919. sva vlast Ukrajinske Narodne Republike nalazi se u rukama Semena Petljure. Kako bi se obranio od Crvene armije koja je nasrtala s istoka, Petljura sklapa vojni savez s Poljskom. Međutim, nakon poljsko-sovjetskog rata, veći dio zemlje bit će pod kontrolom sovjetske vlasti na čijem teritoriju nastaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Zapadna Ukrajina pripala je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj.

[uredi - уреди] Doba Sovjetske Ukrajine

Ideja ukrajinstva opstala je između dva rata, pa čak se dvadesete godine 20. st. mogu nazvati i preporodom ukrajinske kulture, jezika i poljoprivrede. Prvih godina SSSR-a boljševici su potpomagali razvoj zemlje dajući seljacima svojevrsne povlastice. Takvo stanje neće dugo potrajati.

Kako bi zadovoljio državne potrebe u povećanoj potražnji hrane i kako bi namaknuo sredstva za industrijalizaciju zemlje, Staljin je krenuo u realizaciju svoje ideje o kolektivizaciji poljoprivrede, koja je ponajprije pogodila Ukrajinu koju se često nazivalo “žitnicom SSSR-a”.

Godine 1929., seljacima se oduzima zemlja i stoka. Nastaju kolektivne farme – kolhozi (od ruskog коллективное хозяйство/kollektivnoe hozjajstvo/kolektivno gospodarstvo). U konfisciranju imovine, država je koristila regularne jedinice policije, kao i postrojbe tajne policije.

Mnogi su se odupirali takovoj odluci Vlade i započela je očajnička borba seljaštva protiv sovjetske vlasti. Neki su radije zaklali svoju stoku, nego li je predali u kolhoz. Bogatije seljake nazivali su “kulacima” i bili su proglašavani neprijateljima države. Na desetke tisuća seljaka je bilo strijeljano ili poslano na neki od mnogobrojnih radnih logora na Dalekom Istoku.

Prisilna kolektivizacija imala je katastrofalan učinak na poljoprivredu. Usprkos tome, sovjetska je Vlada na čelu sa Staljinom povećala ukrajinski dio obaveznog prinosa žita za čak 44%, dobro znajući da je to nemoguće izvesti i provesti u djelo. Sovjetski zakon nalagao je da se žito iz kolhoza ne može dijeliti među seljacima sve dok se ne napuni državna kvota koju je odredila Vlada. Vlast je postavljala tako nedostižne kvote, da je gladovanje postalo sveprisutna pojava. Najmanje je 5 milijuna ljudi nasmrt izgladnjeno u tragediji koju Ukrajinci nazivaju gladomor, iako neki stručnjaci navode i dvostruko više žrtava.

Sovjetski Savez je zatajivao događaje vezane uz gladovanje, a tek se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća priznalo da je bilo nekih poteškoća zbog diverzija od strane kulaka i iznimno loših vremenskih prilika. Danas je gladomor prihvaćen i priznat kao stvaran događaj. Neki povjesničari smatraju da se glad 1932.–1933. nije mogla izbjeći i da je bila izravna posljedica Staljinove kolektivizacije i industrijalizacije zemlje, dok drugi ostaju pri svojoj tezi da do gladi nije smjelo doći i da je to bio smišljeni čin i genocid nad ukrajinskim narodom.

Nakon što su Njemačka i SSSR podijelili Poljsku 1939., u sastav Sovjetske Ukrajine ulaze zapadna područja koja su dotada bila pod vlašću Poljske, a godinu dana kasnije i Bukovina i današnji ukrajinski dio Besarabije. Na samom početku Drugog svjetskog rata, ukrajinski su nacionalisti surađivali s nacističkom Njemačkom, nadajući se njenoj pomoći u obnavljanju državnosti kao što je bio slučaj s Hrvatskom i Slovačkom koje su bile zasebne republike pod kontrolom Trećeg Reicha. No, njemački teror koji će vladati Ukrajinom od 1941., raspršio je te aluzije. Godine 1942. stvorena je UPA – Ukrajinska pobunjenička armija (ukr. Українська повстанська армія), koja će ratovati i protiv Njemačke i protiv SSSR-a (i to protiv Sovjeta do 1950-ih). Drugi dio Ukrajinaca borio se protiv nacizma u redovima Crvene armije i partizanskom pokretu

Nakon što su Nacisti zavladali Ukrajinom, zadržali su sovjetski tip kolektivnih farmi, sustavno su vršili genocid nad židovskim stanovništvom a preostalo stanovništvo (uglavnom Ukrajince) deportirali su na prisilni rad u Njemačku. Ukrajinci su činili značajni dio Crvene armije i njenog vodstva, a kako bi se oduprijeli nacističkoj Njemačkoj bili su aktivni i kao članovi pokreta otpora.

Cjelokupan zbroj svih žrtava tijekom rata i njemačke okupacije u Ukrajini procjenjuje se na 7 milijuna, uključujući i preko milijun stradalih Židova koji su bili ubijeni od strane posebne njemačke SS jedinica (Einsatzgruppen) i njihovih ukrajinskih saveznika. Velika većina bila je žrtva zvjerstava, prisilnog rada i pokolja cijelih sela kao osveta na napade na nacističke snage. Od 11 milijuna sovjetskih snaga, koliko se procjenjuje da je poginulo u sukobu s Nacistima, približno četvrtina (2.7 milijuna) žrtava su bili Ukrajinci ili su bili ukrajinskih korijena. Povrh toga, Ukrajina je vidjela neke od najvećih ratnih bitaka, opsadu Kijeva (koji će poslije dobiti titulu “Grad heroj”) gdje je zarobljeno preko 660.000 sovjetskih snaga, žestoku obranu Odese, do pobjedničkog juriša preko Dnjepra.

Godine 1945. SSSR potpisuje s Čehoslovačkom sporazum o uključenju Zakarpata u Sovjetsku Ukrajinu u okviru koje je 1946. osnovana Zakarpatska oblast sa središtem u Užgorodu.

U narednim desetljećima Ukrajina ne samo da je dostigla prijeratni stupanj industrije i proizvodnje, nego je postala glavna udarna snaga među svim republikama Sovjetskog Saveza. Mnogi su komunistički vođe poput Nikite Hruščova i Leonida Brežnjeva bili rodom iz Ukrajine. Ponovno je nastalo povoljno vrijeme za razvijanje rusko-ukrajinskih kulturnih i inih veza. Mnogi su sportaši, znanstvenici, pisci i pjesnici dolazili iz Ukrajine. Godine 1954. kako bi obilježili 300. godišnjicu kako je ukrajinski hetman Bogdan Hmeljnicki ujedinio Ukrajinu s Rusijom, Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika odrekla se Krima, koji je pripojen Sovjetskoj Ukrajini.

Nedaleko ukrajinskog grada Pripjat, na mjestu Černobilske nuklearne elektrane, 26.4. 1986. došlo je do eksplozije. Onečišćen je veliki dio sjeverne Ukrajine i veliko područje u susjednoj Bjelorusiji. Taj događaj kao i druga zbivanja samo su još dodatno potaknuli nezavisni pokret RUH(pokret) koji se zalagao za slom Sovjetskog Saveza u drugoj polovici osamdesetih.

Ukrajina je proglasila svoju nezavisnost 24.8. 1991. slijedeći primjer i ostalih sovjetskih republika. Jedna je od osnivača Zajednice Nezavisnih Država (ZND). Dana 1.12. 1991. ukrajinski su glasači na referendumu nadmoćno izabrali samostalnu i nezavisnu Ukrajinu, i službeno su na taj način izašli iz Sovjetskog Saveza. SSSR će formalno prestati postojati 25.12. 1991., a tim činom ukrajinska će nezavisnost biti i službeno priznata od strane međunarodne zajednice.

[uredi - уреди] Samostalna Ukrajina

Na čelu samostalne Ukrajine u razdoblju od 1992. – 2004. nalazit će se prvo predsjednik Leonid Kravčuk, kojeg će potom zamijeniti Leonid Kučma.

Prepun središnji kijevski trg za vrijeme Narančaste revolucije

Leonid Kučma 2004. objavljuje kako se više neće kandidirati na mjesto predsjednika. U novoj kampanji za predsjednika Ukrajine, pojavila su se dva glavna kandidata. Proruski orijentiran Viktor Janukovič, tadašnji premijer Vlade, kojeg podržavaju i dotadašnji predsjednik Kučma i Rusija, i njegov glavni oponent Viktor Juščenko, koji Ukrajinu želi okrenuti Zapadu i pokušati odvesti u Europsku Uniju. U završnoj izbornoj utrci, Janukovič službeno odnosi tijesnu pobjedu, no Juščenko i njegove pristalice ne priznaju rezultate izbora, sumnjajući u njihovu vjerodostojnost. U zemlji izbija politička kriza. Oporba organizira masovne ulične prosvjede u Kijevu i drugim većim gradovima. Revolucija će ući u povijest pod nazivom Narančasta revolucija, zbog zaštitne boje oporbenog predsjedničkog kandidata Juščenka. Ubrzo Vrhovni sud Ukrajine rezultate izbora proglašava nevaljanima. U ponovljenim izborima pobjedu odnosi sadašnji predsjednik Viktor Juščenko. Pet dana nakon objave rezultata Viktor Janukovič daje ostavku i 5.1. 2005. raspušta se Vlada.

Međutim, unutar pobjedničkog pokreta nastaju razmimoilaženja, tako da na izborima u martu 2006. pobjeđuje Janukovič, kojeg je nakon višesmjesečne političke krize Juščenko bio prisiljen u augustu imenovati novim premijerom.

[uredi - уреди] Administrativna podjela Ukrajine

Administrativna karta Ukrajine.

Ukrajina je podijeljena na 24 administrativne jedinice koje se nazivaju oblastima, jednu autonomnu republiku i dva grada s posebnim statusom. Oblasti se dijele na manje jedinice koje se nazivaju rajonima.

Većina se ukrajinskih oblasti naziva prema oblasnom središtu (npr. Lavovska oblast). Uz to, još se tradicionalno na korijen riječi oblasnog središta dodaje sufiks –ščin- i na taj način su nastali tradicionalni nazivi poput Odeščina, Kijevščina (usp. hrv. Labinština).

Iznimka tog pravila su Volinjska i Zakarpatska oblast sa središtima u Lucku i Užgorodu. Kijev kao glavni grad je administrativno zasebna jedinica koja je ujedno i središte istoimene oblasti. Uz njega, još je Sevastopolj grad s posebnim statusom. Oblasno središte je najčešće najveći i najrazvijeniji grad u regiji.

[uredi - уреди] Autonomna Republika Krim

Autonomna Republika Krim (ukr. Автономна Республіка Крим), nekada se nazivala Krimska oblast Ukrajinske SSR, zemljopisno je smještena na krimskom poluotoku na jugu Ukrajine. Glavni grad AR Krim je Simferopolj.

Veći gradovi Ukrajine:

• Kijev   2,642,000 stanovnika
• Harkiv   2,000,000 stanovnika
• Donjeck   970 000 stanovnika
• Lavov   850 000 stanovnika

[uredi - уреди] Demografski podaci

Etnički Ukrajinci sačinjavaju oko 77.8% sveukupnog stanovništva Ukrajine. Od nacionalnih manjina najbrojniji su Rusi 17.3% iza kojih slijede Rusini (Zakarpatska oblast) oko 0.9%. Važno je napomenuti da službena ukrajinska vlast ne priznaje Rusine kao poseban narod, već kao dio ukrajinskog etnosa, a njihov rusinski jezik, ukrajinskim dijalektom. U Hrvatskoj i Vojvodini, Rusini su priznati kao nacionalna manjina.

Od ostalih manjina prisutni su Rumunji i Moldavci (0.8%), Bjelorusi (0.6%), Krimski Tatari (0.5%), Bugari (0.4%), Mađari, Poljaci (0.4%) i Židovi (0.3%).

Službeni jezik u Ukrajini je ukrajinski iako je znanje ruskog jezika iznimno važno kako na kulturnom tako i na ekonomskom planu. Ukrajinski govori oko 55% dok ruski oko 45% stanovništva (oko 67.5% stanovnika smatra ukrajinski svojim materinjim jezikom, dok ruski smatra 29.6% stanovnika, prema popisu iz 2001.) Književni ukrajinski se govori u zapadnoj Ukrajini, ponajprije u Lavovu. Ruski prevladava u središnjoj Ukrajini i u velikim gradovima (uključujući Kijev), dok je suržik (mješavina ukrajinskog i ruskog, karakterističan po korištenju ukrajinske gramatike i fonetike i ruskog vokabulara) rasprostranjen po ruralnim područjima i manjim gradovima. Istočna Ukrajina je pod snažnim ruskim utjecajem i tamo s visokim postotkom prevladava ruski jezik. Na Krimu, ukrajinski jezik je u potpunosti odsutan, unatoč silnim pokušajima njegova uvođenja kao jedino dopuštenog jezika u administraciji, medijima i reklamiranju.

Broj učenika koji se školuju na ruskom jeziku, znatno je pao u posljednjih 10 godina (s 41% na 24%). Ipak, mnoge su ukrajinske gradske škole de-facto ruskojezične, osobito na istoku i jugu zemlje. Ruski jezik i nadalje ostaje jezikom međunarodnog sporazumijevanja za velik broj Ukrajinaca i jezik koji je razumljiv širom Ukrajine.

[uredi - уреди] Spoljne veze

U Wikimedijinu spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Ukraine

• Zvanične stranice
  • Predsednik Ukrajine—Zvanični sajt
  • Parlament Ukrajine—Zvanični sajt
  • Portal Vlade Ukrajine—Zvanični sajt
  • Arhiva Ukrajine

• Ostale veze
  • Ukrajinsko društvo
  • Istorija cirkulacije novca u Ukrajini
  • Prva ukrajinska valuta

Viki putovanja Vas dodatno mogu informirati ako pratite link:

Ukraine

• Kultura

• • Odesa numismatički muzej

Države članice Zajednice Nezavisnih Država
Azerbejdžan | Bjelorusija | Gruzija | Jermenija | Moldavija | Rusija | Ukrajina | Turkmenistan | Kirgizija | Tadžikistan | Uzbekistan | Kazahstan |