Ljubuški

Izvor: Wikipedija

Ljubuški

Slika:Ljubuški (grb).png

Entitet

Federacija Bosne i Hercegovine

Županija

Zapadnohercegovačka

Sjedište

Ljubuški

Načelnik

Nevenko Barbarić

Površina

289 km²

Stanovništvo
- Ukupno
- Gustoća

28 340 (1991.)
98/km²

Ljubuški je grad i općina u Bosni i Hercegovini.

Sadržaj

1 Zemljopis
2 Stanovništvo
3 Naseljena mjesta
4 Nacionalni sastav po naseljenim mjestima
5 Uprava
6 Povijest
7 Gospodarstvo
8 Slavni ljudi
9 Spomenici i znamenitosti
- 9.1 Priroda
10 Obrazovanje
11 Kultura
- 11.1 Sport
12 Vanjske poveznice

[uredi] Zemljopis

Ljubuški (grad 5.000 žitelja, a općina 28.340) pripada primorskoj Hercegovini s prosječnom nadmorskom visinom od 100 do 300 m. Klima je umjerena mediteranska (25,2 ºC sr. godišnja) s 2.300 sunčanih sati tijekom godine. Uz poznati krški hercegovački reljef Ljubuški ima više plodnih polja: Ljubuško, Veljačko, Vitinsko, Rastok i Beriš, koje natapa troimena rijeka Tihaljina – Mlade – Trebižat, na kojoj se nalaze dva biserna slapa – Kravica i Koćuša. Grad se nalazi na značajnim prometnicama prema Mostaru (36 km), Makarskoj (55 km), Splitu (120 km), Dubrovniku (130 km) i Sarajevu (170 km).

[uredi] Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Ljubuški imala je 28.340 stanovnika, raspoređenih u 35 naselja.

Nacionalni sastav:

Hrvati - 26.127 (92,19%)
Muslimani - Bošnjaci - 1.592 (5,61%)
Srbi - 65 (0,22%)
Jugoslaveni - 227 (0,80%)
ostali - 329 (1,18%)

Nacionalni sastav 1971. godine, bio je sljedeći:

ukupno: 28.269

Hrvati - 26.198 (92,67%)
Muslimani - 1.812 (6,40%)
Srbi - 118 (0,41%)
Jugoslaveni - 49 (0,17%)
ostali - 92 (0,35%)

[uredi] Naseljena mjesta

Bijača, Cerno, Crnopod, Crveni Grm, Dole, Grab, Grabovnik, Gradska, Greda, Grljevići, Hardomilje, Hrašljani, Humac, Kašće, Klobuk, Lipno, Lisice, Ljubuški, Miletina, Mostarska Vrata, Orahovlje, Otok, Pregrađe, Proboj, Prolog, Radišići, Stubica, Studenci, Šipovača, Teskera, Vašarovići, Veljaci, Vitina, Vojnići i Zvirići.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, općina Ljubuški u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.

[uredi] Nacionalni sastav po naseljenim mjestima

Bijača - uk.105, Hrvati - 99, ostali - 6
Cerno - uk.403, Hrvati - 400, ostali - 3
Crnopod - uk.222, Hrvati - 218, ostali - 4
Crveni Grm - uk.1.081, Hrvati - 1.077, ostali - 4
Dole - uk.271, Hrvati - 270, ostali - 1
Grab - uk.1.344, Hrvati - 1.337, ostali - 7
Grabovnik - uk.396, Hrvati - 393, ostali - 3
Gradska - uk.326, Bošnjaci - 291, Hrvati - 33, ostali - 2
Greda - uk.113, Hrvati - 113
Grljevići - uk.475, Hrvati - 474, ostali - 1
Hardomilje - uk.730, Hrvati - 730
Hrašljani - uk.481, Hrvati - 478, ostali - 3
Humac - uk.1.572, Hrvati - 1.533, Bošnjaci - 6, Srbi - 2, Jugoslaveni - 5, ostali - 26
Kašće - uk.81, Hrvati - 81
Klobuk - uk.1.579, Hrvati - 1.555, ostali - 24
Lipno - uk.536, Hrvati - 532, ostali - 4
Lisice - uk.567, Hrvati - 566, ostali - 1
Ljubuški - uk.4.198, Hrvati - 2.658, Bošnjaci - 1.174, Srbi - 53, Jugoslaveni - 180, ostali - 133
Miletina - uk.427, Hrvati - 425, Srbi - 1, ostali - 1
Mostarska Vrata - uk.381, Hrvati - 374, Bošnjaci - 1, Jugoslaveni - 5, ostali - 1
Orahovlje - uk.207, Hrvati - 196, ostali - 11
Otok - uk.549, Hrvati - 543, Jugoslaveni - 1, ostali - 5
Pregrađe - uk.641, Hrvati - 623, Bošnjaci - 14, Jugoslaveni - 1, ostali - 3
Proboj - uk.769, Hrvati - 759, Srbi - 1, Jugoslaveni - 4, ostali - 5
Prolog - uk.726, Hrvati - 721, ostali - 5
Radišići - uk.2.502, Hrvati - 2.450, Bošnjaci - 14, Srbi - 4, Jugoslaveni - 7, ostali - 27
Stubica - uk.299, Hrvati - 299
Studenci - uk.1.190, Hrvati - 1.178, Bošnjaci - 1, Srbi - 1, ostali - 10
Šipovača - uk.623, Hrvati - 617, Srbi - 1, ostali - 5
Teskera - uk.285, Hrvati - 284, ostali - 1
Vašarovići - uk.970, Hrvati - 964, Jugoslaveni - 1, ostali - 5
Veljaci - uk.1.218, Hrvati - 1.212, ostali - 6
Vitina - uk.2.154, Hrvati - 2.021, Bošnjaci - 91, Srbi -1, Jugoslaveni - 22, ostali - 19
Vojnići - uk.644, Hrvati - 641, ostali - 3
Zvirići - uk.275, Hrvati - 273, Srbi - 1, Jugoslaveni - 1

[uredi] Uprava

[uredi] Povijest

Iliri

Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjem u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijemu muzeju u BiH, utemeljenom 1884. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerojatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.

Rimljani

Rimljani su u 3. stoljeće p.n.e. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom 1. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. U šest stoljeća rimskoga vladanja ostalo je dosta spomenika. Znamo poimence za dva naselja. Prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid), oko čijega smještaja postoji dvojba među arheolozima. Jedni je smještaju u Humac, a drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga. Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su isluženi vojnici – veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste. U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sustavom za grijanje (hypocausis). U objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Po brojnim nadgrobnim natpisima znamo da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta, te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge. Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala brojna poljoprivredna imanja, villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i Crvenom Grmu.

Hrvati

Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena od 7. stoljeća ljubuški kraj počinje nazadovati. Spomenici iz razdoblja ranoga srednjega vijeka rijetki su. Ljubuški je vjerojatno ulazio u sastav hrvatske županije Rastoke, koju u 10. st. spominje bizantski povjesničar car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamena spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za starohrvatsko ranoromaničko razdoblje 9. – 11. st. Ipak, najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljska slova. Govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, koju podiže izvjesni Kresimir i njegova žena.

Srednji vijek

Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.). U 14. – 15. st. podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem 14. st. spominje se i selo Veljaci, koje je bosanski kralj Dabiša darovao svojoj kćerci Stani. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve Sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča.

Osmansko Carstvo

Ljubuški je pao u turske ruke vjerojatno 1472. ubrzo nakon pada Počitelja. Turci su učvrstili i proširili tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i blizu tvrđave podigli džamiju, čiji je graditelj 1558. bio konvertit Nesuh-aga Vučjaković. Ljubuški, koji je u osmansko doba imao status kale (tvrđave), pripadao je Imotskom kadiluku do 1718., a nakon toga sam postaje sjedištem kadije. U to doba često ga napadaju hajduci iz Primorja i Dalmatinske zagore. Znamenit čovjek iz 18. st. svakako je fra Lovro Šitović, pisac hrvatske gramatike i pismarice, inače podrijetlom musliman rodom iz Ljubuškoga. U 19. st. za Ali-age Rizvanbegovića u Veljačkom polju uzgaja se riža i sade se masline.

Austro-Ugarska

Nakon Berlinskoga kongresa Austro-Ugarska vojska pod vodstvom generala Jovanovića ušla je 2. kolovoza 1878. u Ljubuški. U austro-ugarskoj upravi Ljubuški je doživio značajan gospodarski razvoj. Udareni su temelji vinarstvu i uzgoju duhana, izvršena je melioracija Ljubuškoga polja, sagrađene su ceste, mostovi, ustrojio se katastar i podigle se upravne zgrade, crkve i samostan. Utemeljeno je i Hrvatsko kulturno društvo "Napredak". Godine 1906. zabilježen je i štrajk u Duhanskoj stanici, kada su radnici tražili veće nadnice.

Prvi i Drugi svjetski rat

Prvi svjetski rat nije donio dobra Ljubuškome, već glad, neimaštinu i bolesti. Nazadak se nastavio i u razdoblju Kraljevine SHS, kada su mnogi Ljubušaci iseljavali u prekooceanske zemlje. Na političkom polju intenzivira se rad Hrvatske seljačke stranke i njezina prvaka Stjepana Radića. U travnju 1941. kada je ustrojena Nezavisna Država Hrvatska, Ljubuški je kao kotar pripao velikoj župi Hum. U sam ratu u Ljubuškom kotaru nije bilo puno žrtava. Međutim, početkom 1945. i na čuvenu Križnome putu nakon kraja II. svjetskoga rata stradali su mnogi civili iz ljubuškoga kraja, njih oko 2.000.

Jugoslavija

Razdoblje 1945. do 1990. vezano je za socijalistički i komunistički sustav FNRJ i SFRJ. Na političkom planu gašena je svaka sloboda i nacionalna samostalnost. Mnogi Hrvati počeli su nakon 1960. odlaziti na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju i druge europske zemlje. Ipak, zahvaljujući dobrim dijelom kapitalu ljubuških iseljenika grad i općina počeli su se razvijati na industrijskom i gospodarskom planu. Nikle su tvornice, elektrificirala su se i telefonizirala mnoga naselja, izgrađene su ceste, crkve, škole i groblja.

Rat u BiH

Godine 1990. u studenom su održani prvi poslijeratni višestranački izbori. Pobijedile su stranke hrvatskoga nacionalnoga predznaka. Mir nije dugo trajao. Ratna prijetnja otpočela je 1. listopada 1991. kada su srpsko-crnogorske snage napalo hrvatsko selo Ravno. U travnju 1992. rat je stigao do Ljubuškoga. Zrakoplovstvo JNA bombardiralo je grad i druga naselja. Pale su prve civilne žrtve. U Domovinskom ratu u razdoblju 1991. – 1995. na bojištima Bosne i Hercegovine i Hrvatske živote je izgubilo pedeset Ljubušaka.

Nakon mirovnih pregovora 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu, Ljubuški je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine ušao u Zapadnohercegovačku županiju, zajedno sa Širokim Brijegom, Grudama i Posušjem.

[uredi] Gospodarstvo

[uredi] Slavni ljudi

fra Lovro Šitović (Ljubuški, 1682. - Šibenik, 28. veljače 1729.) književnik
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (Vitina kraj Ljubuškog, 1839. - Sarajevo,˙1902.) pjesnik i političar
don Ivan Musić (Klobuk kraj Ljubuškog, 24. prosinca 1848. -Beograd, 1888.) vođa Hercegovačkog ustanka 1875-1878
Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog 1899. - Zagreb, 16. siječnja 1988.) političar u NDH
Zvonimir Remeta (Klobuk kraj Ljubuškog, 12. prosinca 1909. - Sarajevo, 1964.) književnik
Maks Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 3. ožujak 1914. - Carcagente, Španjolska, 20. travanj 1969.) ustaški časnik i zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac.
Lucijan Kordić (Grljevići kraj Ljubuškog, 9. lipanj 1914.. - Široki Brijeg, 16. lipanj 1993.) pjesnik
Veselko Koroman (Radišići kraj Ljubuškog, 7. travanj 1934. - ) književnik
Blaž Kraljević (Lisice kraj Ljubuškog, 17. lipanj 1947. - Kruševo, 9. kolovoz 1992.) zapovjednik HOS-a BiH
Petar Barbarić (Šiljivište kraj Ljubuškog 1874. - Travnik, 1897.), isusovački sjemeništarac, sluga Božji, kandidat za sveca

[uredi] Spomenici i znamenitosti

[uredi] Priroda

Rijeka Trebižat duga je od svojega izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama 50 km. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo, kota 903), tako da je susrećemo pod devet imena: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja (Posušje) - Matica - Vrlika (Imotski) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (Ljubuški).

Tihaljinom se naziva riječni tok od izvora u Peći do Greblja na Mladima (Veliki most). Odatle pa do Parila kraj Otoka zove se Mlade, po narodnoj legendi da se pomlađuje iz izvora Klokun u Klobuku. Od Parila pa do Jegetine, gdje je ušće Vrioštice zove se Prokop. Neki razlikuju dva toka: Stari prokop i Kanal ili Prokop. Od Jegetine pa do ušća zove se Trebižat. U narodu se čuje jednostavno Rika.

Rijeka Vrlika u Šajinovcu ponire. Međutim, izvor Tihaljine prima još neke druge vode uz one vrličke. U Tihaljinu u Peć - Mlinima utječu i vode kroz umjetni tunel ispod brda Petnik, izgrađena 1946. Izvor rijeke Tihaljine u zaseoku Peć - Mlini (Drinovci) slikovit je: voda kulja iz pećine podno crvenkastih vapnenačkih stijena (Cvitanjske stine) visokih 150 metara. Prostor Peći u obliku potkovice jedinstven je kraj. Niže od izvora u Peći nekoć je radilo sedam mlinica i isto toliko stupa. Više je izvora na području Tihaljine: Bartulovo vrilo, Jurića vrilo, Rašića vrilo, Modro oko, Nenač, te manjih potoka: Jakšenica, Nezdravica i Dunaj. Više izvora Tihaljine je Ravlića pećina (zvana još i Kostrešova pećina, prema harambaši Kostrešu), gdje su otkriveni tragovi boravka ljudi iz mlađega kamenoga doba.

Rijeka Mlade stvorila je na svojemu toku slap Koćušu u Veljacima. Nakon što iziđe iz ravnice riječna matica nailazi na prepreke - čvrste vapnenačke stijene - te se obrušava s visine 10 - 12 metara na širini od 30 metara. Ovaj slap nema većih oscilacija u količinama vode tijekom godine poput Kravice. U blizini slapa su mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade.

U Vitini ispod brda Zelengore vrelo rijeke Vrioštice izbija podno vapnenačke litice. Voda Vrioštice bistra je i hladna (temperatura je stabilna 11 - 12 C). Protok vode varira od 0, 815 - 4,4 m/sec.

Najatraktivniji lokalitet na Trebižatu je slap Kravica, 3 km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu Ljubuškoga. Stvoren je radom sedronosne rijeke Trebižat, pa je kao prirodan fenomen pod zaštitom države kao prirodna rijetkost. Visina slapa kreće se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Preko sedronosna sloja od dna do vrha slapa izrasla je trava, mahovina i lišajevi. Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna.

Za stvaranje slapa najzančajniji je bigar, sedra ili travertin. Radi se u vodi istaloženom vapnencu koji se stalno izdiže i podiže sedrene barijere stvarajući tako slapove (uz Trebižat takve slapove pravi i Pliva te Krka). Sedra je karakteristična za krške rijeke bogate kalcijevim karbonatom (CaCO3).

Zanimljivo je reći da su poduzetnici Jelić i Srinčić 1905. predali zahtjev austro-ugarskoj vlasti da im se ustupi slap Kravica za gradnju pogona za preradu pamuka i jute. Još su zanimljiva i vrela rijeke Studenčice, pritoka Trebižata.